SRBI SE BOJE ‘USTAŠE HASANBEGOVIĆA’: Brine li ih to zato jer im je predsjednik deklarirani četnik?

Zanimljivo je da se najviše uspaničila nacija koja je za predsjednika izabrala četnika, a i premijer im nije daleko od toga. Hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović u nemilosti je velikog broja medija od prvog dana sjedanja u svoju fotelju. Razlog tome su, kako vrišti “umjetnička elita”, Hasanbegovićeve “floskule o antifašizmu, raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije te pozitivan stav o  Huseinu ef. Đozi, koji je tijekom drugog svjetskog rata bio imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom kapetana. No ništa su brige “hrvatske lijeve fronte”, spram geografske desne, one koja dolazi iz Srbije. Reakcije tamošnjeg političkog vrha, kao i vodećih medija, variraju od čuđenja, mržnje pa sve do straha od “novog hrvatskog, ustaškog radikalnog vodstva”… Jedan od onih koji tako razmišljaju je i Savo Štrbac, srpska inačica Vesne Teršelič koji istražuje ratnu prošlost, zbraja, oduzima, suočava, istražuje: – Hasanbegović je sljedbenik Ante Pavelića – zaključuje Štrbac u radio emisiji “Svet sa Sputnjikom”, a isto ili slično misli kompletno političko rukovodstvo Srbije, zajedno sa njihovim stanovništvom. Zanimljivo je da se najviše uspaničila nacija koja je za predsjednika izabrala četnika, a i premijer im nije daleko od toga. Barem o tome svjedoče zapisi iz rata pri čemu, tada mladi Vučić, po Hrvatskoj zavija o velikoj Srbiji, na tribinama bodri srpsku vojsku i najavljuje osvetničke pohode. U četništvu Tome Nikolića, njihovog predsjednika, nema ničeg spornog jer se isti do dana današnjeg titule nije odrekao. Jednako tako, još uvijek se junači svojim ratnim podvizima pri čemu je sa paravojnim hordama haračio po slavonskim selima gdje su počinjeni brojni zločini. Smatraju li, dakle, Srbi da se u Hrvatskoj kroz “ustašku” pojavu Zlatka Hasanbegovića pojavio pravi, ljuti protivnik četničkog čelništva u Srbiji? Strah je bespotreban. Hasanbegovićeva promišljanja i raščlanjivanja te temeljita proučavanja povijesti neusporediva su sa npr. ratnim putem srpskog predsjednika kojeg je do sad samim čudom zaobišla optužnica za ratni zločin u slavonskom selu Antin. “On je lično u selu Antin u zapadnoj Baranji poslije posjete tamo nekom dobrovoljačkom odredu Radikalne stranke, kad je on došao kao funkcioner, i kad su tamo, ono, ovo na ražnju, jagnjetina, ovo, ono… malo se napio pa uvečer da bi pokazao da je pravi Srbin, uzeo kalašnjikov i neke babe i dede, njih jedno 10, ili 15, pobio i pobacao ih u bazen”, riječi su Jovice Stanišića koje je javno potvrdio bivši šef Đinđiđevog ureda za medije Vladimir Beba Popović. Neobično je, zapravo, da su Srbi skloni pomisliti kako je hrvatski inteletualac Zlatan Hasanbegović bilo kakva prijetnja srpskom vrhu koje svoje četništvo nije dokazalo čeprkanjem po povijesnim knjigama, nego djelovanjem po ratnoj Hrvatskoj. Bit će da im je i sama pomisao na osobu kojoj nije prioritet “regionalna ljubav” i koja nakon dugo godina u Hrvatskoj glasno izgovara stvari koje su bile klasificirane kao “zabranjene”, izaziva nelagodu i podsjeća na izgubljeni rat.