SRBI SU NAS HRANILI LJUDSKIM MESOM

“Svaki dan smo prebijani kablovima za struju, gasili su opuške po nama, mučili su nas sa strujom pri čemu bi nam omotavali žice oko testisa, čupali nam zube “papagajkama”… Meni osobno su iščupali 5 zuba, a nešto mi je poizbijano batinama.” Priča našeg sugovornika D. I. koji je 13. 9. 1991. godine kao pripadnik MUP-a zarobljen na brdu “Djed” nakon pada Hrvatske Kostajnice, prepuna je nevjerojatnih detalja, ironije, neobičnih spleta okolnosti, ali i gorčine kojom se on bori vrlo specifičnim humorom. Sve što mu se dogodilo u ratu, a naročito u logoru u Glini, pokušava pripisati nekim teškim vremenima koja su iza njega. Međutim, izgleda da vrijeme nije na njegovoj strani. Što više teče, slike logora su življe, a njegova želja da ih nekome ispriča – sve jača: – Zarobljen sam 1991. nakon pada Hrvatske Kostajnice. Nas oko 220 branitelja našlo se u potpunom okruženju srpske paravojske, Martićevaca i Niških specijalaca kojih je bilo barem 3000. Nas 60-ak koji smo se zatekli na brdu “Djed”, odvedeni smo u Glinu, a ostali na Manjaču – doznajemo od našeg sugovornika koji nam je objasnio što je prethodilo logoru i kako je nastala snimka iz doma u Kukuruzarima na kojoj ga maltretira Mile Krošnjar: – Godinama si pokušavam scene iz rata predočiti kao “normalne za ratne uvjete”. Međutim, nije tako. Ništa tih godina nije bilo normalno. Da se radi o vrlo krvožednom neprijatelju, shvatio sam čim su nam prišli nakon opkoljavanja. U rovu su našli mog ranjenog suborca Dragu Komljenovića. Bio je ranjen negdje ispod šljema, slijevala mu se krv, a na usta mu je išla pjena. Ti četnici su mu dali pištolj da se ubije, a on je onako nemoćan samo odmahnuo. Zatim su ga pred svima nama zaklali. Već tada smo se pomirili sa životom, iako nismo niti slutili što nas čeka u glinskom logoru – doznajemo od bivšeg logoraša I. D. – S tog brda, kamionima su nas prevezli u Kukuruzare i smjestili u dom, a što je vidljivo na snimci. Mile Krošnjar nam je tamo držao “političko predavanje” i obratio se upravo meni, jer sam bio jedan od rijetkih koji ga je gledao ravno u oči: “Nevjerojatno je, ali sam shvatio da svog mučitelja znam od prije!” “Došao si ovamo ubijati za ideale Tuđmana, a? Da ti nešto ispričam, 20 godina sam radio i sve što sam stekao, sve ste mi uništili. Ja ću biti taj koji vam oprostiti neće!”, držao mi je lekciju, a nakon toga me odveo na “narančasti, Iskrin telefon” da nazovem svoje i javim kako će me sada strijeljati. Pokušavao sam mu objasniti da ne mogu dobiti liniju jer su linije sa Zagrebom bile prekinute, a on me neprestano silio da nazovem i to kažem. U jednom trenutku sam poludio i rekao “konju jedan, pa vidiš da ne mogu dobiti vezu”, a on me počeo lupati slušalicom po glavi. Možda najzanimljivije u ovoj priči jest da sam ja Krošnjara znao od prije, jer sam poznavao njegovog nećaka koji živi u Zagrebu. Jednom prilikom, 1987. me pozvao “kod strica u Kukuruzare” i bio je to upravo Mile Krošnjar. Moram napomenuti da se tamo već tada na veliko srbovalo, slušale su se nacionalističke pjesme, a omiljena psovka je bila “mater ustašku”. I zamislite, došao sam upravo u ruke Krošnjaru koji me se sjetio nakon četiri godine… “Ti si, ustašo, kod mene jeo, pio i spavao”, govorio mi je i udarao slušalicom u glavu. U svakom slučaju, u tom smo domu bili tri dana, naravno, nemilice tučeni. A onda su stigli autobusi kojima su nas prevezli u Glinu. Tek tada sam shvatio što je pakao na zemlji – uveo nas je u najgore D. I. Valja napomenuti kako je Mile Krošnjar u Hrvatskoj Kostajnici živio sve do 2002. godine. Prodao je kuću i pobjegao tek kada je video i priču o njemu objavio Ivica Pandža Orkan. – U Glini nas je dočekao tzv. “špalir” ljudi koji su nas tukli s čim su stigli. Ono što sam tamo preživio, teško je i za opisati… Mučeni smo glađu jer smo nas 4 – 5 dijelili četvrtinu kruha, a uz to smo dobivali neki odvratni ćušpajz u kojem je plivalo neko čudno meso. Svaki dan smo prebijani kablovima za struju, gasili su opuške po nama, mučili su nas sa strujom pri čemu bi nam omotavali žice oko testisa, čupali nam zube “papagajkama”… Meni osobno su iščupali pet zuba, a nešto mi je poizbijano batinama. Toliko svakodnevno mučenje, da potpuno “oguglaš” i postaneš hladnokrvan i drzak. Znali smo se i smijati jer sam ja, kad bih vidio da nam prilazi četnik sa žicama koji je puštao struju, znao reći “evo Tesle”! – kazuje uz smijeh D. I. koji ipak pamti najgore iskustvo glinskog logora: Stravične uspomene: kanibalizam, silovanja – Doveli su hrvatske civile, oca i sina koji je imao neki oblik retardacije. Natjerali su tog bolesnog mladića da siluje oca – kazao je kratko naš sugovornik i brzo prešao na trenutak spasonosne razmjene koji se dogodio nakon dva mjeseca patnje: – Nismo mogli vjerovati da smo razmijenjeni. Onako pretučen, krvav i poderan poželio sam plakati kad sam vidio da sam pet metara od ljudi sa šahovnicama na odorama. Oni su istovremeno puštali srpske vojnike koji su nosili naranče u rukama i izgledali netaknuto. Kad smo došli u Zagreb, odmah smo poslani na pretrage i liječenje. U stolici su nam pronašli ljudsko meso… – završio je D. I. koji se teško nosi sa činjenicom da je njegov mučitelj Mile Krošnjar netaknuto u Hrvatskoj živio do 2002. godine.