Srbijanski Gulag - 271 dan u Srijemskoj Mitrovici i Nišu

Nesvakidašnje metode batinanja obavljali su pripadnici KOS-a. Vlažnim novinama mlatili su po bedrima ili pendrekom po tabanima Stjepana Mačkovića u Nišu dva su puta vodili na strijeljanje. Svezanih ruku, s povezom na očima, postavili su ga ispred vojnika s puškama, izdana je zapovijed: Pali! No, umjesto pucnjeva - raskalašeni smijeh. Nitko tko nije bio u takvoj situaciji ne može razumjeti kako je to oprostiti se sa životom zbog perverznoga, sadističkog igrokaza. - Mi, logoraši, bili smo obična stoka, ljudi svedeni na najniže biološke instinkte i najelementarnije egzistencijalne potrebe. Tu mjesta za ideologiju nije bilo. Jedina ideologija bila je kako preživjeti - kazao je na jednome predavanju austrijski i jugoslavenski komunist Karlo Steiner, autor poznate “kronologije užasa”, knjige “7000 dana u Sibiru”. Priča hrvatskog branitelja pokazuje da su svi logori isti i da svi mučitelji imaju istu namjeru - logorašu oduzeti ljudskost, ako već ne i goli život. - Vjerujte mi, kada je čovjek doveden u takvu situaciju, spreman je na sve, samo da ga prestanu tući. Životinja ne može podnijeti što može čovjek - govori Mačković, rođeni Lovašanin, zapovjednik voda na Mitnici, na kojoj je i pao u ruke srbijanskoj vojsci 18. studenoga 1991. godine, na dan pada Vukovara. - Zarobljen sam na Mitnici zajedno s još 180 pripadnika hrvatske vojske i policije. Nakon naše predaje jedinici kojom je zapovijedao po mojim spoznajama oficir Stojanovski, vojnim kamionima prevezeni smo u hangare na Ovčari, gdje smo u dva navrata popisivani. Smješteni smo u hangar i sljedeći dan autobusima prevezeni u Srijemsku Mitrovicu, u kaznenopopravni dom. Tijekom vožnje autobusom imali smo oružanu pratnju pripadnika JNA i drugih naoružanih ljudi, koji su nas fi zičiki zlostavljali udarcima oružjem, rukama, nogama, čime god su stigli i gdje god su stigli - vrlo precizno, suhoparno i hladno djeluje početak Mačkovićeva iskaza koji je 19. siječnja dao u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru podnoseći kaznenu prijavu protiv svojih mučitelja. On govori mirno i staloženo i tek se na trenutke, u tiku obrve, u zaklanjanju očiju rukom dok govori o slomljenim rebrima ili o minus deset stupnjeva u samici, može primijetiti da je 271 dan proveden u srpskim kazamatima duboko utisnut u njegovu psihu. - Po dolasku u Srijemsku Mitrovicu došli smo na sportsko igralište, gdje su nas dočekali vojna policija, zatvorski čuvari i druge uniformirane osobe, i tu je bilo fizičkog maltretiranja, udaranja različitim predmetima. Udaranja je bilo kako na vanjskom terenu, tako i unutar dvorane, gdje smo se morali skinuti do gola i gdje su nam oduzeli sve stvari. Praktički je fizičko maltretiranje trajalo neprekidno - nastavlja Mačković diktirati u zapisnik. Nakon pet dana logoraše su utrpali u autobuse i odvezli u Aleksinac, u centar za obuku vojne policije. - Skupine od po desetak osoba odvodili su u prostoriju s umivaonikom, gdje je bilo gušenja, a više osoba tuklo je jednog zatvorenika. Naredbe o tome koliko će se koga tući i što će se kome učiniti u toj prostoriji davao je jedan poručnik JNA. Predvečer smo ponovno svi morali prolaziti kroz špalir, u kojem su nas ponovno tukli svim sredstvima i načinima, te smo uvedeni u jednu dvoranu, u kojoj smo morali leći na tlo, ruke staviti na zatiljak. Nastavili su nas udarati i gaziti po nama - opisuje Mačković. Aleksinac je bio samo usputno stajalište do kaznionice u Nišu, u kojoj je hrvatski branitelj doživio najveću torturu. Većinu vremena, iduća četiri mjeseca, uglavnom je proveo u samici, bez grijanja, tako da se temperatura često spuštala ispod ništice. Tada se i razbolio, dobio visoku temperaturu, a uvjeren je kako je preživio zahvaljujući hrani koju su logoraši dobivali - pljesnivom kruhu. - Iako je bila zima, morao sam se izuti i u samici biti bez obuće. Bio sam oskudno odjeven za hladnoću. Nismo dobili nikakve pokrivače, već smo unatoč hladnoći morali spavati na betonu. Ulazili su u svako doba dana i noći i tukli nas, tako da praktički nismo mogli niti spavati. Osobito smo dobili batine 15. siječnja 1992. godine, na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske - diktira Mačković. U sjećanje mu se posebno urezala nesvakidašnja metoda batinanja tijekom ispitivanja, koje su, kaže, obavljali pripadnici KOS-a. Ispitivač bi smotao novine, navlažio ih te njima udarao po bedrima. Bol je bila neopisiva, kao i kad su ga znali natjerati da klekne na stolac, pa bi ga pendrekom udarili po tabanima. Nakon takve seanse Mačković nije mogao hodati, pa bi ga morali odnijeti u samicu. Uza sve maltretiranje, zarobljenom Vukovarcu najteže je palo to što ne zna gdje mu je obitelj. Stariji sin zarobljen je skupa s njime, ali o njemu glasa nije bilo. - Želim reći da su mi tijekom svih ispitivanja i u Nišu i u Mitrovici, među ostalim, prijetili da neću vidjeti sina živoga, a poslije sam doznao da su na isti način prijetili i njemu. Nakon Niša, potkraj ožujka 1992. godine, Mačkovića ponovno premještaju u Srijemsku Mitrovicu, gdje je prvi put “službeno” ispitan. Dali su mu, kako kaže, “nekakvog odvjetnika” i prvi put načinili zapisnik. Potom je prebačen u vojni zatvor u Beogradu, gdje je dočekao presudu zbog optužbe za “oružanu pobunu protiv SFRJ” - deset godina zatvora. - Pri dolasku u vojni zatvor u Beogradu, nas petorica ili šestorica ponovno smo dobili strahovite batine, no nakon smještaja u ćelije više nismo dobivali tako jake batine, već samo povremeno, manjeg intenziteta - zaključuje Mačković potresnu ispovijed. Sina je, prvi put nakon pada Vukovara, vidio u autobusu kojim su hrvatski branitelji odvezeni na razmjenu ratnih zarobljenika, do koje je došlo sredinom kolovoza 1992. godine na temelju sporazuma Granić - Panić. Mačković je jedan od 12 hrvatskih branitelja osuđenih na Vojnome sudu u Beogradu zbog “oružane pobune protiv SFRJ”, na temelju iskaza koje su davali pod mukama. Optužnicu protiv Stjepana Mačkovića i još četvorice branitelja Vukovara zamjenik “vojnog tužioca”, major Milan Ranić podigao je 3. travnja 1992. godine. Optuženi su da su “učestvovali u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja i bezbednosti SFRJ...”. “Jasno proizlazi da su svi optuženi bili učesnici oružane pobune, a među njima opt. Mačković kao jedan od kolovođa (...) Sud je uveren da su svi optuženi bili samo poluga za izvršenje mračnih ciljeva, radi kojih će im, zapravo više od ovoga suda, suditi pokolenja koja dolaze, jer su sa svojim učešćem na surov način razbijali ono što je pre toga stvarano.” - navod je iz obrazloženja presude koju je donio potpukovnik Milorad Vukosav s Vojnog suda u Beogradu 28. travnja 1992. godine. Pet mjeseci nakon što je srbijanska vojska temeljito razorila Vukovar tvrditi kako su Mačković i drugi hrvatski branitelji “na surov način razbijali ono što je pre toga stvarano” u najmanju je ruku - cinično. Cinično je i to što je sud pri određivanju visine kazne kao olakotnu okolnost Mačkoviću i suborcima uzeo to što su - priznali djela koja su im se stavljala na teret, naravno, pod mukama. Nakon te presude branitelj s Mitnice u beogradskom vojnom zatvoru još je tri i pol mjeseca čekao upućivanje u kaznionicu u kojoj je trebao, da nije došlo do razmjene, odležati deset godina. Presuda je bila na snazi sve do 5. rujna 2005. godine, kada “vojno odelenje Okružnoga suda u Beogradu” donosi rješenje kojim se “obustavlja izvršenje” Mačkovićeve kazne. Obrazloženje - zastara. “Nije stupio na izdržavanje kazne zatvora jer je došlo do razmjene ratnih zarobljenika“, piše u dokumentu napisanome na ćirilici. Do njega je Mačković došao putem odvjetnika kojeg je angažirao u Beogradu da izvidi kakav je njegova položaj u srbijanskom pravosuđu. - Tko mi jamči da na temelju iskaza iznuđenih batinama u logorima Srbija ne vodi neku drugu istragu protiv mene? - razumno glasi pitanje koje si Mačković postavlja i danas, ne usuđujući se prijeći istočnu hrvatsku granicu. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine. Vojna povijest / Večernji list