Vijesti Top vijest
SRBIN KOJI SE ISPRIČAO
TRAGOVI MLADIĆEVIH ZLODJELA
SRBIN KOJI SE ISPRIČAO: ‘Fatima je živjela najkraće one paklene srpanjske noći, umrla je istog sata kada se i rodila’
Zbog zapovijedi Ratka Mladića samo u Srebrenici život je izgubilo 8371 ljudi. Fatima Muhić bila je najmlada žrtva genocida… Umrla je istog dana kada se rodila.
Srpski list Danas na dan izricanja presude srebreničkom krvniku Ratku Mladiću kojeg dio srpske javnosti i dalje slavi kao heroja, objavio je komentar Miloša Ćirića, aktivista za ljudska prava i suradnika Fakulteta za medijske studije pri njujorškom sveučilištu The New School Universitiy.
Čirić je kritički pristupio Mladiću, opisavši njegova zlodjela zbog kojih je poginulo mnogo nevinih.
Tekst Miloša Ćirića prenosimo u cijelosti:
Zatvorite oči i zamislite mladu Srebreničanku Fatimu Muhić. Ima 22 godine, dugu crnu kosu uredno očešljanu ispod svilenog hidžaba, usko i ponosno lice. Studira filozofiju u Sarajevu, ponos je svih kod kuće.
Nenametljiva je i duhovita, ima mnogo prijatelja. Ovog zlatnog jutra ona sjedi sama na Baščaršiji, lista bilješke sa predavanja, voli svjež zrak. Diše duboko, pije kavu i grize slatki ratluk od ruže. Uzima gutljaj hladne vode, gleda u maglovita sarajevska brda i mašta o odlasku u New York. Sada gleda u sat, vreme je za pokret, visoko diže šake na čelo, zaokruži lice prstima i zategne kosu ispod marame. Šalje poruku mami, u Srebrenicu, želi dobro jutro i kaže joj da ih sve voli. Ustaje, prebacuje torbu preko ramena, nasmijana prolazi kroz grupu turista i nestaje u masi. Vidite li je? Sada otvorite oči.
Fatima je rođena u Potočarima, dan nakon što je Vojska Republike Srpske umarširala u Srebrenicu. Na nepodnošljivoj vrućini tisuće ljudi panično je bježalo od srpske armije – u šume, brda, samo što dalje, ka Tuzli, u Potočare. Srbi su tog dana dobro razumjeli riječi svog komandanta u izjavi koju je dao čim mu je smrdljiva čizma kročila u Srebrenicu. Slavili su i pjevali do duboko u noć, dok su šefovi pripremali masovni pokolj, a mehanizacija iz Srbije se gomilala za tjedne njihovog krvavog pira. Za lov na muškarce po šumama, za komande “na koljena!”, za laži “neće vam biti ništa, slobodno izađite”. Za dijabolično smijanje u potiljak mladićima koji, mokri od znoja i mokraće, pred srpskim herojima kleče nenaoružani, za snimanje kamerom njihovih ubojstava, za tupi zvuk koje mrtvo tijelo pravi kad padne na požutjelu travu i tešku bosansku zemlju.
Jedanaestog srpnja žene, djeca, starci i mladići bježali su ka bazi UN-a. Nisu znali, kako su mogli znati, da trče u čekaonicu za smrt i svoje mjesto u masovnoj grobnici. U stampedu uplašenih duša nalazila se hrabra Hava sa velikim trbuhom, bojala se da će pasti, da će je masa prevrnuti na vrelu zemlju. Hava se tijekom prve noći u Potočarima porodila u nezamislivim uvjetima. Noć je bila gora od dana, paklena vrućina gušila je tisuće ljudi koji su dijelili grozan zrak skloništa. Rodila je djevojčicu.
Istovremeno, 120 kilometara odatle, u smrdljivom Beogradu, gospoda je iz fotelja gledala Dnevnik i slušala generalovu izjavu: “Evo nas u srpskoj Srebrenici. Napokon je došao trenutak da se osvetimo Turcima na ovim prostorima.” Gospođe su završavale pripreme za sutrašnju krsnu slavu, Petrovdan. Tjedan dana kasnije u Dnevniku RTS-a čuo se mladi glas zastupnika Vučića, koji je prijetio sa skupštinske govornice: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana.”
Tisuće muslimana je već bilo bačeno u masovne grobnice. Kada su postale prepune, tijela su komadana i prenošena u sekundarne, pa opet prekopavana i bacana u tercijarne grobnice. Srbi su imali pune ruke posla sve do kraja ljeta. Tko je upravljao bagerima? Tko je vozio autobuse iz Valjeva, Šapca, Užica da iz Potočara voze ljude na lokacije gdje su strijeljani? Tko je dizao leševe i bacao ih u jame u Tomašici, Kozluku, Budaku, Snagovu, Kamenici?
Komandant ovih ubojica je 16 godina poslije genocida bio pod zaštitom naše države, “u bijegu”. Često je viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao. Danas znamo da se neko vreme krio u vojnom objektu na Topčideru. Tko su Dražen i Dragan? Dvojica gardista koji su pronađeni mrtvi 5. listopada 2004. godine u istom vojnom objektu. Naša država i mediji tvrde da je reč o ubojstvu i samoubojstvu, a gardisti su zapravo ubijeni jer su tog jutra slučajno videli samog vraga. U to vrijeme ministar obrane bio je Boris Tadić.
General je “pronađen” 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina. Policiji je odmah ponosno izgovorio svoje pravo, prokleto ime. Predsjednik Srbije Boris Tadić tada je ucviljeno obavijestio javnost da je heroj uhićen. Komandant je odmah tražio da posjeti grob svoje kćeri Ane, sahranjene baš na Topčideru. Ana je izvršila samoubojstvo 1994. godine pucajući sebi u glavu iz tatinog pištolja. Prema glasinama, njen otac je zahtijevao da je posljednji put našminka i opstruirao istragu o njenoj smrti. Kažu da ga je smrt kćeri toliko pogodila da je zbog toga promijenio svoju “ratnu strategiju”.
Sjećate li se Fatime? Hava Muhić je svojoj djevojčici dala ime tek 2012. godine kada su identificirane njene bebeće kosti. Bile su male i pomiješane sa drugima, nije bilo lako ni pronaći ih, ni utvrditi čije su. Fatima je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici. Takvih žrtava ima još bar 8371, ali Fatima je živjela najkraće tokom one paklene srpanjske noći. Fatima, koju danas zamišljamo da nasmijana prolazi Baščaršijom, umrla je istog sata kada se i rodila. Nikada neće vidjeti sarajevska brda, ni popiti gutljaj hladne vode. Njena majka danas gleda izricanje presude ubojici svog djeteta, dok njene ostale ubojice slobodno žive među nama, neki od njih su na vlasti, neki u opoziciji, neki nam djeci predaju u školama, neki nam pišu vijesti, neki od njih nam vode državu.
Oprosti nam, Fatima.
