SRETAN ROĐENDAN BRANKU BORKOVIĆU
Srbi, kao okupatori, i te kako su znali cijeniti svoje „osloboditelje“, pa je tadašnja „Narodna armija“ na svojim stranicama izvijestila da je „povodom pobedonosnog završetka borbenih delovanja na području Vukovara, savezni sekretar za narodnu odbranu general armije Veljko Kadijević sa suradnicima primio 21. novembra 1991., komandanta Prve vojne oblasti general-potpukovnika Životu Panića, komandanta operativne grupe „Sever“ general-majora Andriju Biorčevića, komandanta operativne grupe „Jug“ pukovnika Mila Mrkšića i komandanta avijacijske jedinice Prvog vazduhoplovnog korpusa RV i PVO pukovnika Branislava Petrovića
Napisao: Mladen Pavković
Jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata Branko Borković – Mladi jastreb (Prečko, 14. ožujka 1961.) slavi rođendan. To je još jedna prigoda da mu zahvalimo na svemu što je učinio i čini za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Bio je posljednji zapovjednik obrane Grada Vukovara, odnosno na čelu legendarne 204. brigade. Naslijedio je također Junaka Domovinskoga rata Mile Dedakovića- Jastreba.
Nakon 18. studenoga 1991., kad su Srbi okupirali ovaj grad, došao je u Zagreb, gdje je po nalogu Josipa Manolića i Josipa Perkovića uhićen i osumnjičen za pokušaj rušenja vlasti.
O tome sam, među ostalim priredio i uredio te objavio knjigu „Rušitelj ustavnog poretka“ (1995.). Naslov je dao sam Borković.
Tuđman ga nije primio
U Vukovaru, baš kao i oko 1800 njegovih branitelja, proživio je najteže dane svoga života. Danas kaže da bi svaki vukovarski dan mijenjao za bilo čijih šest mjeseci bojišta. Nu, kad je mislio da je ipak najteže iza njega – prevario se. Vrlo brzo po povratku u Zagreb, već 23. studenoga 1991., su ga uhitili, kao zadnjeg „klošara“. O tome postoji i njegovo svjedočanstvo u navedenoj knjizi (str.26-27.) u kojem Borković ističe:
„Bio sam doslovce kidnapiran. I to iz kabineta generala Antona Tusa, tadašnjeg Načelnika GSHV. Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikad nisam saznao zašto. To su učinile tadašnje strukture SIS-a. Ništa mi konkretno nije priopćeno kod kidnapiranja. Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao da imam telefonski poziv iz Ministarstva obrane. Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju, stavili mi lisice, a potom odvezli u Studentski dom na Lašćini. Prvih nekoliko dana bio sam potpuno izoliran, a nakon toga sam dobio status kućnog pritvora. Rekli su da je to zbog moje sigurnosti. Tražio sam osobno naoružanje koje su mi uzeli (i nikad mi ga nisu vratili). Jedne večeri sam na stubištu podruma sreo Milu Dedakovića-Jastreba. I njega su zatvorili, a i isprebijali. Pozdravili smo se i sreli prvi put nakon njegova izlaska iz Vukovara. Nikolu Totha sam također sreo jedanput za večerom u društvu s Udiljakom. Tada još nisam znao da je i on optužen i uhićen. Sve što su od mene tražili u pritvoru bilo je da pričam o događajima od mog ulaska do mog izlaska iz Vukovara(…) Nakon tri tjedna su me jednostavno izbacili na ulicu u dronjcima, bez ičega, u prosincu 1991. Nikada mi nitko nije položio račune, niti me priveo istražnom sucu kao okrivljenoga, niti sam vidio nalog za svoje uhićenje. Osim svjedoka, nemam ni dokaza da sam bio pritvoren. Tada su mi rekli da idem u Stožer i tražim svoja prava…“.
Na sve to neki bi vjerojatno rekli – što ćete, takva su bila vremena!
Nije dobio čin generala
Borković je iznimno mlad, s 35 godina života stjeran u mirovinu. Za njega, kao i za druge junake ovog junačkog grada nije bilo mjesta ni u školama da djeci predaju povijest, a vodio je jedne od najtežih i najkrvavijih bitaka, ne samo u Domovinskome ratu, već i u novijoj svjetskoj povijesti.
Ovaj ratnik nije dobio ni čin generala, baš kao ni Mile Dedaković ili pak Marko Babić.
Nu, za razliku od nas, Srbi, kao okupatori, i te kako su znali cijeniti svoje „osloboditelje“, pa je tadašnja „Narodna armija“ na svojim stranicama izvijestila da je „povodom pobedonosnog završetka borbenih delovanja na području Vukovara, savezni sekretar za narodnu odbranu general armije Veljko Kadijević sa suradnicima primio 21. novembra 1991., komandanta Prve vojne oblasti general-potpukovnika Životu Panića, komandanta operativne grupe „Sever“ general-majora Andriju Biorčevića, komandanta operativne grupe „Jug“ pukovnika Mila Mrkšića i komandanta avijacijske jedinice Prvog vazduhoplovnog korpusa RV i PVO pukovnika Branislava Petrovića i čestitao im na izvojevanoj pobedi“.
Njihove jedinice su, kako je rečeno, „u dugim i teškim borbama potukle i zarobili elitne ustaške formacije i brojne plaće ubojice iz zemlje i inozemstva!“
Niti onda, a još manje danas na to nitko nije reagirao, a kamoli da je uhitio te i druge srbijanske ratne zločince. Ali, ako se ne može i nije moglo do njih, moglo se do ratnih zapovjednika obrane Vukovara, do „rušitelja ustavnog poretka“!
Sve u svemu, Borković je prošao sve moguće Scile i Haribde i bez obzira na sve nikada se ne bi odrekao svoje Hrvatske, koja i na njegovu primjeru naprosto dovoljno ne cijeni ljude koji su je istinski stvarali.
Branko, sretan ti rođendan! T
