SRETAN ROĐENDAN, GAVRO

DAMIR TOMLJENOVIĆ (18. 4. 1968.) SRETAN ROĐENDAN, GAVRO: ‘Nikad za sina nisam rekla da je pokojni… U ormaru ga čekaju odora i ranac’ Njegova majka Marija nije ni slutila da je tog dana u selu Krivi put kod Senja rodila legendarnog zapovjednika, "Tigra koji je išao prvi"... Na jučerašnji dan, 1968. godine, rođen je jedan od najvećih heroja Domovinskoga rata, Damir Tomljenović. Njegova majka Marija nije ni slutila da je tog dana u selu Krivi put kod Senja rodila legendarnog zapovjednika, “Tigra koji je išao prvi”: – Naši mrtvi su živi dok ih se god netko sjeća, a mog Dadu nitko ne zaboravlja. Oni su na ratištu jedno drugome bili sve. I danas je tako. Ne mogu se ja miriti s tim da je otišao na put bez povratka. Nikad ja za sina nisam rekla da je pokojni. U ormaru mu je uvijek ispeglana odora, čekaju ga čizme i spakiran ranac – kazuje Gavranova majka. I zaista, naočitog, crnog mladića koji je zbog svog markantnog izgleda dobio nadimak Gavran, njegova majka s pravom ne može “pokopati”. U sjećanju ga čuvaju njegovi suborci koji su u više navrata svjedočili o njegovom urođenom talentu za borbu, o njegovoj odvažnosti i činjenici da je Gavran u akcije uvijek išao prvi. Svi Tigrovi koje je vodio slažu se – to je zapovjednik kojeg si morao slijediti: “Znao sam, čak i ako pogineš, Gavran će se vratiti po tebe” – Pamtim neugodnu tišinu kad se potegne pitanje “tko će u izvidnicu”. Treba biti iskren i reći da su u takvim trenutcima od straha svima oči “kao sarme”. A onda se začuje glas koji kaže “ja ću prvi”. Bio je to Gavran. Odmah nakon njega javilo se nas deset, najednom bi svi išli. On je uvijek išao prvi, a vraćao se zadnji. Takav čovjek nehotice svojim djelima izazove poštovanje kod ostalih, iako je uz hrabrost imao autoritet i određenu strogost. Ali, rat je jedno posebno teško stanje u kojem se mora znati red i Gavran je to znao. Ta strogost, međutim, nikako ne znači da on nije bio dobar čovjek. Dapače. Na jednom težem terenu kod Nove Varoši došlo je do ranjavanja i pogibanja naših dečki. U tom kaosu uspjeli smo izvući ranjene, međutim, do dvojice poginulih nismo mogli doći. Gavran se s tim nije mirio… Navečer se odlučio vratiti po tijela pa je nas nekoliko pokupio i krenuo u potragu. Na žalost, neuspješno jer je JNA već odnijela tijela koja su naknadno razmijenjena. Ali, od tada sam znao da, čak i ako pogineš, Gavran će se vratiti po tebe… – kazao je Domagoj Jurčić – Sremac. Samo najbolje o Gavranu pričao je svojedobno za naš portal i Ilija Vučemilović: “Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova”. O posljednjim trenucima velikog vojnika svjedočio je Darko Katuša: “Bilo je to 17. 2. 1994, na koti 1183, mjesto se zove Ruja, gdje smo štitili bok našeg položaja. U izviđanje smo krenuli Gavran, zapovjednik satnije i ja. Nije to bio jedan kobni rafal, pucalo se po nama dobrih petnaestak minuta. U jednom trenutku, bacili smo se na zemlju sva trojica, njih dvojica udesno, ja ulijevo. Zovem, nitko se ne odaziva. Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži. U prvi mah sam mislio da je zbog pada ostao bez svijesti. Opipao sam puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta, iščekivali helikopter koji smo odmah dozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo“. Suze za zapovjednikom Za velikim zapovjednikom i istinskim herojem Domovinskoga rata plakalo se diljem hrvatskih bojišnica: “Nismo mogli vjerovati. Plakali smo kao mala djeca. Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja. Suze su lijevale svima na prvoj liniji, ne samo nama Tigrovima…” Gavranovo rodno mjesto Krivi Put kod Senja redovito obilaze njegovi suborci koji su odlučili obnoviti kuću u kojoj živi njegova majka: “Živi u jako skromnim uvjetima. To nije dostojno za majku jednog heroja”, složni su Tigrovi. Damiru Tomljanoviću posthumno je dodijeljen čin stožernog brigadira. Za života ga je više puta pismeno pohvalio predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak; nositelj je Spomenice Domovinskoga rata 1990. – 1992. i Plakete 1. gardijske brigade. Posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista i Zlatnom plaketom “Tigar”.