Srpske Novosti o generalu: narcisoidnost kao krimen

POSLIJE SVEGA U tekstu Ivice Đikića, koji je objavljen 16. prosinca, generala Slobodana Praljka pokušalo se prikazati kao diletanta narcisoidnog profila, koji je usprkos osobnoj hrabrosti, u osnovi bio nesposoban zapovjednik, bez utjecaja među postrojbama i vojnicima HVO-a. Zbog čega bi nama ostalima trebalo biti važno što “Novosti” pišu o Praljku? Pa zbog toga što ga čak ni oni nisu uspjeli povezati niti s jednim konkretnim zločinom. Zato im je fokus na ismijavanju njegove ličnosti i ratnih zasluga. Ali u pravnom smislu, nije važno koliko je Praljak bio sposoban časnik i general, već što je napravio da bi se spriječili ratni zločini nad Bošnjacima. O propuštanju konvoja te osobnim intervencijama radi spašavanja ljudskih života, čuli smo brojna svjedočanstva. Posebno upečatljivo bilo je sjećanje jednog vojnika na događaj s bojišta kraj Sunje kada ga je Praljak zaustavio u otvaranju vatre na skupinu bezbrižnih i opuštenih mladih rezervista JNA. S obzirom na tadašnje okolnosti, po svim pravilima ratovanja, radilo se o legitimnim vojnim metama, ali Praljak je u njima vidio mladiće koje je netko pokupio, oteo i odveo u rat. Haški sud je završio s radom i ostavio iza sebe gorak okus nepravde. Zbog cenzure na društvenim mrežama, sve manje se spominje general Praljak, a ni haška presuda se više ne komentira. S druge strane, kod Bošnjaka se razvila velika i ogorčena rasprava između dr. Mustafe Cerića i akademika Esada Duraković. Naime, Duraković je optužio Cerića za širenje vehabizma u Bosni i Hercegovini. Tijekom gostovanja u “Centralnom dnevniku” Duraković je izjavio da “vehabije treba istrijebiti”. Uslijedio je žestok odgovor Mustafe Cerića koji je Durakovića provokatorski pozvao neka se obračuna s vehabijama, onako kako su se s muslimanima obračunavali četnici u Zvorniku i Srebrenici. U pozadini ovog sukoba unutar akademske i vjerske islamske zajednice Bosne i Hercegovine  nesnošljivost je dviju bošnjačkih političkih struja. Prva se zalaže za građansku Bosnu i Hercegovinu, dok druga naginje čvrstom unitarizmu, koji se oslanja ponajviše na religiju. I samo poimanje muslimanske vjere, kod suprotstavljenih strana, nema niti približno isti smisao i značenje. Moramo shvatiti kako i među Bošnjacima ima političkih snaga s kojima se može surađivati na dobrobit Hrvata Bosne i Hercegovini. Nije slučajno, da su ratni zločinci poput Šešelja, kao i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić,  demonstrirali određeno poštovanje prema generalu Slobodanu Praljku. Ali, vratimo se na tekst srpskih “Novosti”. Ni u najgorem dijelu teksta, nema nikakvih konkretnih činjenica koje bi inkriminirale generala Slobodana Praljka. Novosti tako pišu: “Samouvjereni i narcisoidni Praljak žarko je želio tu funkciju i žarko je želio ratnu slavu, premda suvremena povijest ratovanja ne pamti da je na čelu glavnog štaba bilo kakve (para)vojske bila osoba lišena ikakvog vojnog obrazovanja: to što nije imao pojma o vođenju rata i o upravljanju vojskom nije omelo našeg junaka da ostvari svoju nezdravu ambiciju i da se prihvati posla u kojem se diletantizam plaća tuđim životima, posla u kojem – kao i u svakom drugom poslu – srčanost, pogotovo ako izvire iz egocentrizma, ne može zamijeniti znanje. Nije, naravno, moglo završiti drukčije nego što je završilo: teškim vojnim neuspjesima Praljkovih trupa u Gornjem Vakufu, Jablanici i Mostaru, njegovim gubljenjem autoriteta među podređenima, ratnim zločinima nad Bošnjacima, stradanjem stotina i stotina hrvatskih vojnika i civila, te kaosom, neposluhom i kriminalom u redovima HVO-a.” O razdoblju prije hrvatsko-bošnjačkog sukoba, Novosti navode i sljedeći zaključak: “Unatoč neznanju i neiskustvu te stalnom nastojanju da svima pokaže ličnu hrabrost i pomanjkanje straha od smrti, Praljkova uloga u Hercegovini od travnja do srpnja 1992. godine bila je uglavnom pozitivna, ali nikako nije bila ključna i najvažnija, kao što je Praljak želio da se misli i što misle njegovi obožavatelji.” Nekako ispada, da i u Novostima smatraju kako presuda nije bila pravedna, iako je po njima katastrofalan krajnji ishod,  svakako logičan slijed radnje. Ako pročitamo sve optužbe na račun generala Praljka, između redova, onda možemo zamisliti čovjeka kojeg su kroz život vodili ideali. Ti ideali, odveli su ga konačno i u smrt. Mislim da još nismo svjesni svih posljedica tragičnog događaja na samom kraju rada Haškog suda. Povećao se jaz između Hrvata i Bošnjaka, a Hrvati se sve više približavaju Srbima. Čini se, da je i velikosrpski propagandni stroj malo utihnuo, ili barem smanjio intenzitet proizvodnje optužbi na račun Hrvatske. Nešto se kuha, jer nije uobičajeno da “Novosti” o Praljku pišu kao o neznalici , umjesto da ga optužuju za konkretne ratne zločine. Što o svemu misli premijer Andrej Plenković, i je li taj naš vođa, neovisno o diplomatskom iskustvu, dovoljno mudar i lukav da unaprijed prepozna moguće zamke, ili uopće ne mora razmišljati, već samo digne slušalicu i pita Bruxelles? Možda bi to ipak trebali pitati Milorada Pupovca.