Vijesti Najčitanije
SRPSKI NACISTI REVU NAJBOLJE NA BALKANU!
Srpski nacisti (ili naci-fašisti ako vam je draže), zanimljiva su pasmina. Prilagođavaju se okolišu bolje nego kameleoni, kad su jači gaze „do koske“, kad je frka pritaje se, oprezno prilaze pojilu i umilno guču, mogu bit' u isto vrijeme „žrtve“ i „junaci“ (što reče Matija Bećković: vuk i ovca u istoj koži), fašisti i „antifašisti“, „evropejci“ i „konzervativci“, „mirotvorci“ i provokatori, četnici i „partizani“ – što, kako i kad zatreba. Samo jedno ne znaju nikako: govoriti istinu.
Neću sad potezati onaj poznati traktat O LAŽI – iako smatram da je to jedino pametno što je Dobrica Ćosić ikad napisao – nego ću nastojati o njima ovoga puta reći nešto (vjerovali ili ne) AFIRMATIVNO.
Recimo, prisjetit ću se kako revu (u prijevodu: pjevaju; usput, isprika časnoj, plemenitoj i korisnoj magarećoj vrsti, što nisam uspio pronaći kakav drugi pogodniji izraz).
Ne tako davno bili smo svjedocima nastupa Malog Slobe (to je onaj mali debeli glavati lik koji je svoju političku karijeru započeo kao šegrt balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i kojemu je u vrijeme dok je ovaj vladao virio iz .... pa su ga stoga po njemu i prozvali, inače, ponekad ga oslovaljavaju i s Ivica Dačić) pred turskim predsjednikom Erdoganom. Napravio Mali Sloba džumbus učas! Dočep'o se onako spontano mikrofona (poslije 3-4 šljive što ih je „drmnuo“ za aperitiv – Turčin nešto kasnio, pa...) i krenuo na čistom turskom (o nekom „Osman-agi“, koliko sam skužio, jer turski ne znam ama baš nikako) i ohrabriše ga bogme skandiranja publike i ode... do samoga kraja, na opće veselje auditorija i šefa svoga, a Šešeljevog potrčka (bivšega) Aleksandra Vučića.
E, sad, je li ga to povukla nostalgija vezano za onih 5 stoljeća simbioze Srba i Osmanlija o kojima je slušao i čitao, ili je iz njega sam od sebe isplivao pritajeni genetski tursko-srpski kod, procijenite sami. Bitno je da je atmosfera bila opuštena i da se Erdogan osjetio svoj na svome – kao nekad njegovi slavni prethodnici, od Murata I i Bajazida do Abdul Hamida II i Mehmeda V. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=WP-Nt6H7G84
Nostalgija vuče i komandanta KOV (Kopnene vojske) Srbije, generalpotpukovnika Milosava Simovića, ali, doduše, nostalgija sasvim drugačije vrste. On se, opet, nikako ne mere odlijepit' od slavne koljačko-četničke tradicije, po čemu (ruku u vatru stavljam da je tako) spada u srpski prosjek.
Iš'o bi čova opet klati, ubijati, pljačkati, paliti, rezati grkljane, noseve i uši, silovati i pokrštavati, onako kako su mu prethodnici koje slavi radili od 1904. nadalje, u Makedoniji, na Kosovu, u Albaniji, Crnoj Gori, pa poslije i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini...
Iš'o bi, iš'o, al' trenutno ne mere, pa onda iz nostalgije reve li reve. Ne na turskom, nego na srpskom, A reve, naravno, o svojim komitama (četnicima) i njihovoj ljubavi prema divljini i krvi. Reve Milosav, reve, reve (i to na službenom obilježavanju dana KOV-a), reve, zavija suznih očiju, a auditorij u transu, plješće li plješće. I izgrliše ga i izljubiše Vulin i društvo (sve od reda „antifašisti“ i „socijalisti“) na kraju, onako, bratski, muški, junački, četničko-komunističko-srpsko-socijalistički, na opće zadovoljstvo i ushićenje svekolike publike. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=jr4MoTUPPPg)
Što znači imati „široku dušu“ i „prostrane“ ideološke vidike, a rajo? Oni mogu bit' što god im napamet padne, a ne k'o mi.
I kako onda čovjek ne bi poletio u prijateljski posjet i zagrljaj takvim „komšijama“?
Gledajući ove (i brojne druge slične snimke), jer, što reče Šešelj još 1990.: „Četništvo ima duboke korene u srpskom narodu“ pa i materijala dosta, naletim ja na Miru Semberca, u susjeda Srba vrlo popularnog lika koji je svoju karijeru revača ratničkog otadžbinskog turbo folka koljačko-četničkog usmjerenja započeo u „krajini“ s početka 90-ih. Pokušam pronaći one legendarne snimke s „Četnikovizije“ koju smo nekad u vrijeme rata gledali na „krajinskoj TV“, al' 'oćeš!
Nema. Izbrisalo s interneta – što kažu bosanci.
Nađem tek jednu numeru iz ere „Četnikovizije“ i to na sreću, onako, dosta „lirsku“, „osjećajnu“ (s refrenom: „Došlo vreme da se Srbi svete, sve džamije u oblake lete...“) dok Miro bijaše mlađahan i živahan „krajišnik“- četnik, pa eto, nije zgoreg da se auditorij podsjeti, da ne padne u zaborav kulturna baština „krajišnika“ naših, je l' tako?. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=_rNWQE5ammw)
I na kraju, kako završiti ovaj tekst o „kulturnom blagu“ srpske naci-fašističke populacije, a izostaviti narodno veselje?
Najprije evo jedne od najpopularnijih četničkih pjesama svih vremena (neki zlobnici tvrde kako ona demantira onu staru izreku „tko pjeva zlo ne misli“, ali nemojte im vjerovati, to je samo antisrpska propaganda) otpjevane u spontanom, narodskom, takoreći čoporativnom ambijentu, na nekoj od srpskih slava gdje krst i kama idu skupa u paketu. I ne mož' čovjek ostat' ravnodušan kad začuje te razigrane zvuke, pa tek riječi („Drma mi se šubara i cveće/Ubićemo, zaklaćemo ko za kralja neće...“), kud ćeš bolje, iskrenije i konkretnije!? Jest doduše u pitanju film – u jednom kadru vidi se (glavom i bradom) i Rade Šerbedžija ovdašnji (koji svježe obrijan, uredan, mlad i lijep k'o slika, sjedi u istom bircu u odori srpskog oficira, nervozno puši i strijelja očima unaokolo kano vatra živa – jer poznato je da su srpski kraljevski oficiri uvijek bili „ogorčeni protivnici“ monarhije i četnika, je l' tako?!), al' eto, odabrah ovu snimku, ako ćemo iskreno možda baš zbog Šerbedžije Rade ovdašnjeg, jer on ne pjeva s njima, niti pjeva niti usta otvara i ne samo da ne pjeva i usta ne otvara, nego se čak i ljuti što oni pjevaju (!) rodila ga majka, neka ga, neka! Neka i naših! Neka svoga i u gori vuka! (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=XHbdd30SCy0).
Kad smo već na ovoj temi, bio bi možda red da poslušamo i jednu pravu „antifašističku“ koju izvode spontano okupljeni „krajišnici“ iz okolice Gvozda (tada Vrginmosta – snimka datira iz 1991.), a smijem se kladiti da bi je jako rado i danas zapjevali mnogi iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea u Hrvatskoj. Konkretna je, ne ostavlja nedoumica glede namjera, povijesno je utemeljena i što je najvažnije, živo je svjedočanstvo o „ugroženosti“ četnika u Hrvatskoj 90-ih godina. (https://www.youtube.com/watch?v=iMVlv_pBblA)
„Oj ustaše, neka, neka/Široka vas jama čeka/Široka je jedan metar/ A duboka kilometar...“
Ostaje u uhu, nema što...
Rima na mjestu, intonacija solidna, a i poruka sasvim uobičajena. I razumljiva.
I ne mogu a ne završiti s „pastirima“ stada, duhovnicima SPC, pa taman mi Agencija za elektronske medije izrekla zabranu (tri dana neobjavljivanja tekstova na portalima), eto! Ako ništa drugo, draga publiko, provjerite (još jednom) otvara li taj Porfirije Perić usta ili ne, dok se pjeva u slavu popa i koljača Momčila Đujića i njegove koljačke družine. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=XOTLAtHMaV8)
Bude li tu (možda) ipak kakvih dilema po pitanju otvaranja usta, u manastiru Fenek (25 kilometara daleko od Beograda, na području općine Surčin) toga zasigurno nema. Pa pogledajte kako tamo srpski popovi i djeca složno i grleno pjevaju u slavu Draže Mihailovića, Momčila Đujića, Nikole Kalabića i četničkih klanja. To se zove odgoj, zar ne? (https://www.youtube.com/watch?v=lVLLOSqG6r4)
Oni koji se nakon svega pitaju kakve međusobne veze imaju revači bivši i sadašnji, džaba su trošili vrijeme na čitanje teksta.
I prosim lepo, nemojte me opet optuživati za „širenje mržnje“, jer ja ništa od toga pjevao nisam. A nisam ni montirao snimke. Sve original. Na časnu riječ.
Zlatko Pinter
