Srpski plan za prikrivenu agresiju i uloga Vasiljkovića
U drugoj polovici osamdesetih godina obilježenih političkim usponom Slobodana Miloševića, nakon memoranduma SANU (1986), novog Ustava SR Srbije u ožujku 1989. kojim je praktično ukinuta autonomija Vojvodine i Kosova, činjenicom da je Srbija zadržala njihova mjesta u Predsjedništvu Jugoslavije srušen je ustav SFRJ. Prikrivenim operacijama srbijanskog SDB-a (Služba državne bezbednosti) četničke organizacije su integrirane i povezane s opozicijom u Srbiji (Šešelj, Drašković). U sklopu istog plana osnovani su „Srpski informativni centri“ po svijetu, osiguran blagoslov Srpske Pravoslavne Crkve i novac za financiranje paravojnih formacija. Milošević je mogao pokrenuti pripremljen plan za “zauzimanje vekovnih granica”. Puno prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj, pojave Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice, na skupu Udruženja književnika Srbije 14. rujna 1989. Vuk Drašković založio se je da se oformi “srpska Krajina” u Hrvatskoj. Do tog vremena, kroz školu vodećih srpskih intelektualca SANU u Knez Mihailovoj 35 u Beogradu, već su bili prošli svi srpski nacionalisti: Jovan Rašković, Radovan Karadžić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj i drugi. Dolazak na vlast Predsjednika Tuđmana i HDZ-a bio je samo dobar alibi Miloševiću da pokrene drugi dio plana, prikrivenu agresiju Srbije na Hrvatsku.
Uspostava terorističkih kampova
Plan za uspostavu terorističkih kampova u Hrvatskoj predočen je Miloševiću. Bio je to školski primjer stvaranja kriznog žarišta. Oni će biti od neprocjenjivog značaja za dalji politički manevar kojeg je Srbija trebala izvršiti s ciljem da se domogne novih teritorija za stvaranje Velike Srbije. Plan je realiziran pod vodstvom srpske tajne službe, uz pomoć vodećih komunista srpske nacionalnosti i oduševljenu potporu srpske manjine u Hrvatskoj. Prvi čin operacionalizacije plana počeo je organizacijom serije „mitinga istine“, nastavljen tzv. “balvan revolucijom” i na kraju završio otvorenim ratom protiv Hrvatske. Po tom planu, Hrvatska novoizabrana demokratska vlast trebala je biti srušena, prikazana kao autokratska, proustaška i antisemitska, a Hrvatska je kao država trebala nestati.
KOS izvješćima o aktivnostima SDB-a pružio dokaze protiv Beograda
Po nalogu Miloševića do 1990. srbijanski SDB razvio je razgranatu suradničku mrežu među srpskim stanovništvom u Hrvatskoj i BiH. Tim tajnim operacijama Srbija je htjela postići dva cilja. Prvi je cilj bio stvaranje srpskih političkih organizacija i vođa koji će omogućiti formiranje i proglašavanje Srpskih autonomnih regija u Hrvatskoj. Drugi je cilj bio tajno organiziranje srpskih oružanih sastava i njihovo naoružavanje. Na tom poslu angažirani su Miloševićevi najpovjerljiviji ljudi, Radmilo Bogdanović –ministar unutarnjih poslova Srbije, Mihalj Kertes –član Predsjedništva Srbije, Jovica Stanišić – zamjenik načelnika SDB-a Srbije i Franko Simatović operativac SDB-a zadužen za agenturu u Hrvatskoj. Srpske operacije u kojima su prevožene tone oružja odvijale su se s prešutnim odobravanjem KOS-a (Kontraobavještajne službe JNA), čiji je glavni zadatak bio osujetiti bilo kakav pokušaj legalnog naoružavanja Hrvatske. Zbog prevelike tajnovitosti obje službe „na istom zadatku“ naoružavanja Srba u Hrvatskoj, radile su nekoordinirano. Tako su se neke aktivnosti SDB-a našle u izvješćima KOS-a koja su pronađena nakon „Oluje“ u Kninu. Ta će izvješća, izrađena prema pravilima KOS-a i uz puno informacije i detalja, potpuno rasvijetliti vezu Milana Martića, Dragana Vasiljkovića i službene Srbije.
Političke i vojne vođe pobune odabrao je srpski SDB
Pripremajući agresiju, Franko Simatović je za potrebe Miloševićeva projekta obilazio tzv. „Krajinu“ prije 1990. koristeći legendu novinara Ekspres politike i pseudonim Dragan Simendić. On će odabrati Milana Martića za ulogu „vojnog vođe“ lokalnih Srba. Čovjek Martićevih intelektualnih sposobnosti, priprosti policijski inspektor, mogao u tako kratkom vremenu napraviti takvu pobunu zahvaljujući obuci i pomoći službe iz Beograda. Sada kada je SDB Srbije ustoličio Martića kao vojnog i Babića kao političkog vođu, počelo je osnivanje i ustrojavanje specijalnih postrojbi uz masovno naoružavanje civilnog stanovništva. SDB Srbije zamislio je te specijalne postrojbe kao male elitne mobilne jedinice koje će vršiti diverzije i prepade, otpočinjati sukobe ili intervenirati gdje god je to potrebno sijajući teror. Naoružano civilno stanovništvo dobilo je ulogu da zajedno s milicijom pruža otpor po dubini teritorija.
Pod kontrolom SDB-a osniva se prva specijalna teroristička postrojba
Milošević je 16. ožujka 1991. na zatvorenoj sjednici s predsjednicima općina Srbije obznanio je da je dao nalog da se osnuju tajne postrojbe kao pomoć Srbima izvan Srbije. Odmah nakon toga, početkom travnja, u Knin su krenuli odabrani inspektori SDB-a Srbije na čelu s Franko Simatovićem. U njihovom društvu, s pažljivo odabranom krinkom, bio je „suradnik službe“ Dragan Vasiljković zvani „kapetan Dragan“. Franko Simatović, Milan Martić i Dragan Vasiljković 5. travnja 1990. osnovati će prvu tajnu postrojbu pod kontrolom srpske tajne službe na teritoriju Hrvatske. Dragan Vasiljković biti će postavljen za njenog zapovjednika. Vojnu opremu za oko 500 vojnika u kampu u Golubiću, koje je Vasiljković obučavao, financirala je Dafina Milanović i Dafiment banka iz pranja novca sa izraelskim kompanijama.
„Pisano u jedan primjerak“
Kako je izgledala ta teroristička organizacija možemo vidjeti po zapisniku sa sastanka koji je održan 14.6.1991. u kampu za obuku u Golubiću. Taj zapisnik, iako pisan u jednom primjerku, završio je u rukama hrvatskih obavještajnih službi i mogao bi biti jedan od najvažnijih dokaza na suđenju Vasiljkoviću. Sastanak je počeo u 8 i 30, a u njemu su sudjelovali Franko Simatović-„Frenki“, major Dragan Karma, poručnik Dragan Knežević, poručnik Dragan Vujaković, poručnik Kalat Đorđe, poručnik Vukmirović Đuro i Dragan Vasiljković zvani „kapetan Dragan“. Tog dana srpski teroristi su raspravljali o daljnjem radu kampa u Golubiću, rasporedu terorističkih jedinica prema hrvatskim snagama, te o obučenosti terorista za izvođenje operacija. Odlučeno je da se formiraju i obuče terorističke skupine koje će biti raspoređene u slijedećim mjestima: Krnjak, Karlovac, Vrginmost, Korenica, Plitvice, Vrhovine , Dvor na Uni, Lički Osik, Vrebac, Benkovac – dvije skupine, Obrovac, Knin, Golubić, Medak, Plaški i Udbina. Planirali su poslati „270 cijevi“ u dubinska područja prema Rijeci, Zagrebu i Pakracu. Za područje Medaka predviđeno je „posebno da se obuči miniranje i rušenje puta i postavljanje dubinske zasede, navlačenje na zasedu i odbrana od te zasede“. Za Glinu i Vojnić planirali su „miniranje automobila, zgrada, objekata, snajperisanje“, a u Plaškom je planirano „zaprečavanje puta, blokiranje grada, rad s tromblonom, zaseda“. Iz tog vremena datira jedno od prvih izvješća „Službi državne bezbednosti Republike Srbije“, koje je Dragan Vasiljković potpisao sa svojim australskim identitetom Danijel Snedden. U njemu on potanko obavještava Franka Simatovića -„Frenkija“ o tijeku obuke, planovima i problemima u Golubiću. Navodi da je obuka prekinuta zbog operacije u Bratiškovcima u kojoj su sudjelovali njegovi borci. U skladu s uputama SDB Srbije, on na obuci objašnjava vojnicima da je cilj tzv. SAO Krajine „da postane dio Srbije“ i da je „Srpska vlada jedina organizacija koja podržava naš pokret u ozbiljnoj mjeri”.
Stvorene pretpostavke za nemilosrdan i krvav obračun sa Hrvatima
U spomenutom izvješću Vasiljković objašnjava da je glavni cilj postignut, te da se obučeni „specijalci“, nakon obuke koju su završili, vraćaju svojim kućama sa zadaćom da osnuju mini poligone i skladišta oružja iz kojih bi pronikle nove formacije. Kao tipičan primjer navodi postrojbe Benkovca i Obrovca. Nadalje predlaže da „on lično“, Milan Martić, Franko Simatović i utjecajniji specijalci obiđu teren da bi podigli moral i savjetovali obučene o daljnjem razvoju jedinica. Upravo zbog postrojbi kakve je stvorio srpski SDB, a koje su obučavali Franko Simatović, Dragan Vasiljković i drugi, rat u Hrvatskoj bio je surov, nemilosrdan i krvav. Za srpsku službu i za Srbiju bio je to pravi poligon za avanturiste i „patriote“ tipa Dragana Vasiljkovića za kojim su ostale stotine žrtava, posebno civila od Škabrnje pa do Vukovara.
