Stjepan Đureković (28.07.1983. – 28.07.2022.) - TUŽNO SJEĆANJE

Danas se navršava 39 godina od političkog ubojstva Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu u Njemačkoj. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

 Šesti kazneni odjel Višeg zemaljskog suda u Münchenu osudio je 16. srpnja 2008. godine Krunoslava Pratesa, bivšeg suradnika SDS-a pod kodnim imenima “Boem“ i “Stiv“, na doživotnu kaznu zatvora zbog supočiniteljstva u ubojstvu Stjepana Đurekovića (članci 211. i 25., stavak 2. njemačkog Kaznenog zakona). S namjerom je djelujući zajedno s drugima podmuklo i iz niskih pobuda usmrtio čovjeka.

Kao što je hrvatskoj i svjetskoj javnosti poznato, Zdravko Mustač i Josip Perković su u Njemačkoj pravomoćno osuđeni na kazne doživotnog zatvora zbog supočiniteljstva u groznom ubojstvu hrvatskog disidenta i pisca Stjepana Đurekovića 28.07.1983. u Wolfratshausenu kod Münchena. 

Zdravko Mustač i Josip Perković su prema pravnoj kvalifikaciji presude “krivi za supočiniteljstvo u ubojstvu. Supočinitelj je onaj koji počini isto kazneno djelo zajedno s drugima.“ Zdravko Mustač i Josip Perković su “podmuklo“ i “iz niskih pobuda“ sudjelovali u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Niske pobude “postoje kada motivi ubojstva s gledišta općeg ćudoređa zaslužuju prezir i kada su na najnižoj razini.“ 

Pravna kvalifikacija presude kao i obilježja ubojstva pokazuju jasno da je komunistička Jugoslavija bila zločinačka tvorevina i da su jugoslavenske tajne službe bile zločinačke organizacije koje su u Zapadnoj Njemačkoj i diljem svijeta provodile državni terorizam.

Sudac dr. Dauster je prilikom izricanja ove povijesne presude Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću rekao da su se na njemačkom tlu dogodila mnoga ubojstva hrvatskih emigranata i da je za ta politički motivirana ubojstva odgovorna jugoslavenska Služba državne sigurnosti. Nakon ovoga procesa u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića realno je za očekivati da će doći i do drugih procesa. Poznato je da ubojstvo u Njemačkoj ne zastarijeva. Mnogi počinitelji i organizatori političkih ubojstava hrvatskih emigranata još uvijek nisu poznati i procesuirani.

Nitko od obitelji likvidiranih Hrvata ne nosi mržnju u sebi niti traži osvetu. Samo traže istinu i pravdu a to znači da se organizatori i počinitelji svih političkih ubojstava napokon i u Hrvatskoj procesuiraju.

Stjepan Đureković rođen je 8. kolovoza 1926. u Bukovcu kod Petrovaradina. Pod kraj rata, kao srednjoškolac, mobiliziran je u partizane, da bi po svršetku rata nastavio studij. Diplomirao je ekonomske znanosti godine 1951. na Sveučilištu u Beogradu. Tri godine kasnije postao je komercijalni direktor tvornice žigica u Osijeku, a 1956. prelazi u Rafineriju nafte u Osijeku koja se 1964. udružuje u INA-u. Đureković je najprije bio komercijalni direktor a kasnije pomoćnik glavnog direktora u centralnoj upravi INA-e u Zagrebu. Zadnje dvije godine radio je na položaju direktora za tržište. U travnju 1982. on je napustio taj visoki položaj i pridružio se sinu u Münchenu gdje je zatražio politički azil. Na slobodi Đureković se odmah baca na publicističkii izdavački rad, kako bi što brže objavio pet svojih knjiga koje je kroz deset i više godina pisao u domovini.

Najprije izdaje djelo „Komunizam: Velika prevara“, zatim „Ja, josip broz-tito“, da bi u kratkim razmacima slijedili „Sinovi orla“, „Crveni manageri“ i „Slom ideala“.

Sve su to romansirani opisi društvenih prilika i deformacija u jugoslaviji, koji su naišli na velik interes kod čitatelja u emigraciji i u domovini.

Uz rad na knjigama Đureković piše i velik broj članaka za listove u hrvatskoj emigraciji, daje česte intervjue za strane i hrvatske listove te doprinosi stručan esej o energetskoj krizi za knjižicu HNV-a na engleskom jeziku, „Yugoslavia in Crisis“.

Pred samu smrt, Đureković se, suprotno početnim namjerama, odlučio i za neposredniju političku ulogu, kandidiranjem za Sabor HNV-a. No i kod toga je ostao dosljedan, ne želeći se pridružiti nijednoj postojećoj političkoj organizaciji, uvjeren da s vanstranačkih polazišta može najviše doprinijeti djelotvornom radu i slozi Hrvata.

Izjava, „Zašto sam se kandidirao za HNV“, koju je napisao neposredno pred tragičan završetak, Đureković završava ovim riječima:

„Jedino čega se plašim je to da će udba od sada još upornije tragati za mnom i mojim sinom da nas ubije. Ali kod toga se ne plašim smrti nego isključivo toga što će me tako onemogućiti da se skupa s našim narodom vratim u slobodnu državu Hrvatsku i da uživam u tom velikom trenutku naše narodne povijesti, te posebno da svu svoju energiju stavim na raspolaganje našoj novoj državi kako bi što prije i bolje počela funkcionirati na dobrobit našeg naroda.“