Što se dogodilo s tijelima s Bugarskog groblja; Gdje je Siniša Lojdl?

Dan 28. kolovoz 1991. godina. Sat na video snimci pokazuje 15 sati i 54 minute. Mjesto, mrtvačnica na Novom groblju u Vukovaru, poznato i pod nazivom Bugarsko groblje. Tako se naziva zbog skupne grobnice bugarskih vojnika iz 2. svjetskog rata. Taj dan, osim mrtvačnice, porušen je i spomenik podignut u čast bugarskim vojnicima.

Ranije, toga dana, oko osam sati ujutro, stanovnike vukovarske Mitnice na noge je podigla buka tenkova. Zapovjednik toga dijela Mitnice, Ivica Matanović, ispričat će:

"Mi smo večer prije imali dojavu kako će nam tenkovi prići rubom šume, no moram priznati, istine radi, kako smo vjerovali da je to dezinformacija. Bilo je tih dana svakakvih dojava, ovakvih i onakvih, uglavnom nepouzdanih i pogrešnih, tako da smo i tu informaciju smatrali takvom. Vjerovali smo kako će nam prići ili prtenim putovima ili cestom pa smo te dijelove minirali. Ipak, desetak tenkova i nekoliko transportera je prošlo uz rub šume, preko kukuruza i izašli su nam iza leđa kroz dvorište Šumarije. Mi smo na ulazu u grad iz smjera groblja, kao prepreke, odnosno, barikade, postavili dva tuzlanska kamiona. Bila su to dva velika FAP-a s prikolicama. Prvi tenk, bila je to osamdesetčetvorka, opalio je i direktno pogodio, srećom, drugi kamion, odnosno onaj dalje od njega, prvi prema groblju. Kažem srećom, jer su u kamionu bližem tenku u tome trenutku bila dva policajca. Potom je drugim pogotkom opalio u jednu kuću. Ironija je to da je bila baš kuća vlasnika Srbina, šumara. Potom su obišli kamione s lijeve strane i odjurili u smjeru Vučedola, da bi se zauzeli položaj na salašu Goldschmidt. Nas branitelja se tamo u trenutku sakupilo jako puno, različitih jedinica, s različitih položaja, svi su se tamo sjurili, krenuli smo za tim tenkovima, jedan je bio pogođen u gusjenicu. Nakon toga, na groblje se više nije odlazilo, mi smo držali zadnji, odnosno, prvi položaj kod gostione RES".

Tijekom borbe koja se razvila, Mitnicu, ali i obližnje selo Sotin, nadlijetali su avioni. U kojem trenutku i kada je granatirana mrtvačnica na groblju, nije točno utvrđeno, no ono što je poznato je, da su se u njoj tada nalazila tijela pripremljena za ukop, osoba umrlih prirodnom smrću, ali i obducirana tijela branitelja poginulih prethodnih dana. Također, poznato je da su se u mrtvačnici nalazila i tijela poginulih pobunjenih Srba koji su prethodnih dana napadali položaj kod Doma tehnike. O koliko točnom broja tijela se radi, nije poznato, kao ni što se s tim tijelima dogodilo nakon što su se branitelji povukli do položaja "RES".

Budući da je kamera nekoliko sati nakon napada, između 15 i 16 sati istoga dana snimila razrušenu mrtvačnicu te neka od tijela koja su se tamo nalazila, vidljivo je kako su gotovo svi od njih u iznimno lošem stanju. Krajem kolovoza 1991. u Vukovaru je vladala nesnosna vrućina s vrlo visokim temperaturama. Izvjesno je kako je JNA koja je s istočne strane napadala grad, zauzevši groblje nad kojim branitelji nisu mogli zadržati nadzor jer ga nisu mogli braniti, tijela iz mrtvačnice uklonila, ali na koji način i gdje, također nije poznato. Prema snimci, većina leševa je neoznačena, neki su označeni kao NN, poput NN gardista i s brojevima, neke oznake nisu čitljive, ali jedino ime koje se s papirića zalijepljenih na ruke beživotnih tijela može jasno pročitati,  ime je branitelja, Siniše Lojdla. 

Siniša Lojdl rodio se 4. travnja 1971. godine u Vukovaru kao drugo dijete Anice rođ. Balentović i Antona Lojdla. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom je u Borovu naselju upisao srednju obućarsku školu, koju je, nakon smrti oca, kako bi mogao skrbiti o bolesnoj majci jer se njegova osam godina starija sestra Ljubica  nakon udaje preselila u Osijeku, prije završetka školovanja, napustio. 

Nekoliko mjeseci nakon očeve smrti, Siniši tragično stradava i majka, a njega ubrzo, čim je napunio 18 godina, šalju na odsluženje vojnog roka u JNA, kao vezistu na aerodrom u Zemun.

U proljeće 1991. po povratku s odsluženja vojnog roka, u posjeti sestri Ljubici u Osijeku, obuzet slutnjama koje je donosio nagovještaj ratnih sukoba, reći će:

"E, seko moja, nas je tata tako odgojio da nikome ne učinimo nažao, mi ćemo na prvi metak da ne gledamo ničiju patnju".

Ljubica Heška, jedina Sinišina sestra, ispričat će:

"Prošlo je toliko godina, a ja se još uvijek ne mogu pomiriti s tim da moga Siniše nema. Bio je miran, tih, nije to čudno jer smo teško odrastali. Živjeli smo jako skromno, mama je bila bolesna, tata je sam radio. Ponekad je radio i šesnaest sati na dan, kako bi nas prehranio, a kada bi mama bila u bolnici, vodila sam Sinišu sa mnom u školu jer je bio premali da bi ostao sam. Sjedio bi na maloj stolici pored mene i crtao. Neko vrijeme je moja tadašnja učiteljica to dopuštala, a onda su nas u takvim situacijama počeli slati kući. Siniša nikada nikoga nije uvrijedio, imao je teško djetinjstvo i to se u njegovim očima vidjelo. Nije se imao puno čemu radovati, jedino se volio igrati s prijateljima. Jednog svog prijatelja, Dadu, posebno je volio. Od njega sam i čula da je Siniša poginuo".

Siniša Lojdl se među prvima uključio u obranu Vukovara. Nakon prvog sveopćeg napada na grad 25. kolovoza 1991. godine, već sutradan, uslijedio je novi napad četnika i srpskih dobrovoljaca, potpomognut snagama i oklopnim vozilima JNA na Borovo naselje. Osobito jak bio je napad pješaštva iz Borova sela na položaje branitelja kod Doma tehnike i prema tzv. Internatu. U tom napadu, smrtno je stradao i Siniša Lojdl. Njegovo je tijelo izrešetano rafalom u direktnom sukobu, od vrata preko prsa, a nakon što je neprijateljski napad odbijen, preneseno u mrtvačnicu na Novom groblju, gdje su se tada još uvijek radile obdukcije te prema dokazima na sačuvanim snimkama, tamo i obducirano. 

"Kada je Siniša poginuo, ja sam s djecom bila u Njemačkoj. Iako sam se raspitivala, nitko mi nije znao reći nikakvu informaciju. Tada sam preko televizije vidjela da postoji nekakva služba traženja, gdje se ostave podaci i broj telefona. Javio mi se Sinišin prijatelj Dado i rekao kako je čuo da je Siniša poginuo. Ubrzo sam dobila telegram kojim mi javljaju da doista postoji informacija o njegovoj pogibiji. Pozvali su me u Zagreb, u tadašnju Općinu Vukovar u progonstvu, u Ured za prognanike, mislim,  i tamo sam dobila Sinišinu osobnu kartu. Čula sam za postojanje snimke na kojoj je Sinišino mrtvo tijelo, pogledali su je neki članovi moje obitelji, meni nisu dopustili, ali ja to ne bih ni mogla. Dva puta sam davala krv zbog DNA analize, trudimo se vjerovati, ali puno je vremena prošlo. Ja se ni danas, nakon tolikih godina ne mogu pomiriti s tim da moga dobrog i tihog brata nema. Ni djevojku nije stigao imati…", u suzama je ispričala Sinišina sestra.

Tamara Heška, Ljubičina kći, a Sinišina nećakinja, ispričat će:

"Bila sam jako mala, ali neću nikada zaboraviti dan kada je mama dobila potvrdu da je on poginuo . Taj njezin plač i jecanje neću zaboraviti dok sam živa. Brat i ja smo bili sami kod kuće s njom, tata je radio... Mama je pala kao pokošena na pod i to je nešto što moje uši i oči nikada neće zaboraviti. Samo želim da nađe mir. Ništa više".

Siniša Lojdl jedan je od prvih branitelja poginulih u obrani Vukovara, no do danas o njegovoj pogibiji nema pisanih tragova niti sačuvanih podataka. Da je Siniša Lojdl, skromni mladić od tek napunjenih dvadeset godina položio život za Domovinu, kao dokaz postoji tek papirić sa snimke njegovog mrtvoga tijela na kojemu piše "LOJDL SINIŠA GARDA". Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni kako bi bili dostojno sahranjeni. Sinišina obitelj se još uvijek nada. 

Autor: Tanja Belobrajdić