Stožer za obranu hrvatskog Vukovara: Odgovor na priopćenje SDSS-a, Zajedničko vijeće ....
Srpsko narodno vijeće, Klub zastupnika SDSS-a u Saboru, Zajedničko vijeće općina i nekoliko institucija srpske manjine u Hrvatskoj, kako prenose hrvatski mediji, oglasilo se zajedničkim priopćenjem o događanjima povezanim uz postavljanje i skidanje ćiriličnih natpisa na zgradama u kojima djeluju državne i druge institucije i ustanove u Republici Hrvatskoj. Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara u objavljenom priopćenju jasno prepoznaje motive potpisnika i najširu hrvatsku javnost želi upozoriti na sljedeće:
1. Potpisnici priopćenja su nedvojbeno pokazali da nemaju nikakvoga trunka empatije i dobrohotnosti prema žrtvama ratnih zločina koji su njihovi sunarodnjaci počinili nad Hrvatima i drugima tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, a osobito prema tolikim nevinim žrtvama Vukovara. Stožer je neprestano ukazivao i sada to čini, da izvor prijepora nije u poštivanju prava bilo koje nacionalne manjine, nego u neoborivoj činjenici da se za ostvarivanje prava na službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Gradu Vukovaru nisu stekli zakonski uvjeti, a da hrvatska vlada protuzakonito vrši nasilje nad jednim gradom i njegovim stanovnicima. To znači da se u Vukovaru ne provodi „nasilje prema ćiriličnom pismu“, a onda posljedično i prema pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, nego se provodi nasilje nad žrtvom i mučeništvom Vukovara, u kojemu sada udjela, izgleda, imaju i potpisnici ovoga priopćenja.
2. Sadržaj priopćenja ukazuje da njegovi potpisnici nemaju nikakvoga razumijevanja, a onda niti osjećaja političke, moralne i nadasve ljudske odgovornosti prema patnjama koje su njihovi sunarodnjaci izazvali nevinim ljudima, što znači da potpuno ignoriraju i ne priznaju povijesnu činjenicu da je na Hrvatsku izvršena velikosrpska agresija, da je nad Vukovarom i njegovim stanovnicima i hrvatskim braniteljima izvršen ratni zločin s jasno vidljivim obrisima genocida, da se ne žele niti jednim svojim činom ili riječju ispričati hrvatskom narodu za počinjene zločine, što se, nažalost, teško može razumjeti, a još teže opravdati.
3. Potpisnici priopćenja pozivaju na uvođenje stroge cenzure, štoviše zabranu javnog govora svima koji se s njihovim pogledima ne slažu. Znači li to da Hrvatska iznova treba potonuti u višedesetljetnu „hrvatsku šutnju“, koju su prekinuli hrvatski branitelji 1990-ih? Potpisnici priopćenja očito smatraju da imaju ekskluzivno pravo samo na svoju „istinu“, druge ih ne zanimaju, a osobito ih ne zanimaju žrtve i stradalnici.
4. Ako su potpisnici ovoga priopćenja željeli iznijeti zajednički stav o pitanju dvojezičnosti u Vukovaru, to je bila izvrsna prigoda pokazati razumijevanje žrtve i njezinu patnju, da žele stvarati ozračje dijaloga, snošljivosti, međuljudskog i međunacionalnog razumijevanja i pomirenja; da potvrde spremnost da će sa svoje strane učiniti sve da se razriješi sudbina svih nestalih osoba, da se otkriju i procesuiraju počinitelji zločina, da se odreknu velikosrpskih ideja i pretenzija te da na taj način Hrvatsku razumiju, prihvate i vole kao svoju domovinu. To su, nažalost, propustili, pa ne možemo ovo priopćenje ocijeniti nikako drugačije nego kao jeftin, demagoški pamflet koji je izravno u funkciji nove „srbizacije“ Vukovara i Hrvatske.
Sa vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku
STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA
