Strah od sistemskog odlaska

Politička modernistička programiranost izravno amortizira potrebu za promjenama i obilježava nositelje promjena u interesu hrvatske budućnosti, komunikacijskim sustavima, naručenim člancima i 'slobodnim novinarima', pri čemu su dokazi, zakonitosti i elementarna logika - sporedna ulica... Jaki, moćni, nedodirljivi, nezamjenjivi, jedini, vječni, homogeni, pravovjerni i zbrinuti u stranačkim okvirima ili, kako si već tepaju privremeni upravitelji Hrvatske, posloženi i birani po vlastitom nahođenju i po osobnim preferencijama bliskosti, razini nevidljivosti, intelektualne prozračnosti, obrazovne providnosti i analitičke neupitne neustrojenosti, poručuju i propovijedaju svekolikom hrvatskom puku, kako svaka budućnost bez njih, usmjerava Hrvatsku prema anarhičnom ustroju, „protiv sistemskom” djelovanju, slobodnom padu, nestanku svega njihovog, kataklizmi i konačnom armagedonu… Čisti nihilizam modernih europskih i hrvatskih stabilizatora u kojem ne postoje ciljevi osim njihovih, dok su hrvatske univerzalne potrebe za njih religijska dogma. Budućnost treba prihvatiti samo bezuvjetno slijedeći njih zatvorenih očiju i bez emocija, držeći se pritom za ruke bez promišljanja, predlaganja, protestiranja i činjenja, a pogotovo ne razmatranja. Politička modernistička programiranost izravno amortizira potrebu za promjenama i obilježava nositelje promjena u interesu hrvatske budućnosti, komunikacijskim sustavima, naručenim člancima i „slobodnim novinarima”, pri čemu su dokazi, zakonitosti i elementarna logika – sporedna ulica. „Sistemska” politička populacija brani osvojeno i trgovinskim dogovorima složeno, čak i „sistemskim” zakonima suprotnim svakoj znanstvenoj logici, dosadašnjim znanstvenim rezultatima i promišljanjima temeljenim na metodološkim pristupima, fundamentalnim spoznajama i primijenjenim analizama i studijama. Temelj svakog sustavnog pristupa „Ako ne slušate savjete ljudi u čije je obrazovanje društvo uložilo milijune kuna, od Jasnice Garašić i Petra Miladina, do mene, onda se postavlja pitanje – zašto se ulaže novac ako se njihove sugestije i prijedlozi ne uvažavaju? Njih se ignoriralo, to je najveći problem kada je u pitanju odnos politike i struke. Pokušala sam sama promovirati stavove profesorice Garašić kroz svoje istupe, jer sam prepoznala da je to eminentna stručnjakinja koja se bavi stečajnim pravom… Vlada jest, i ostat će talac lex Agrokora, sama je to proizvela, to nije nešto što je trebalo biti tako. Ja sam uvjerena, da nije bilo te državne intervencije i da je Hrvatska jednom u svojoj povijesti odlučila prepustiti tržištu i originalnom vlasniku kompanije da riješi taj problem, da bi on vrlo vjerojatno bio riješen u roku šest mjeseci, na bilo koji način. Ovako se uplitanjem države, gdje vidimo kroz mailove, koliko je pokušaja intervencija s različitih strana i interesnih skupina na to kome će što biti isplaćeno i kako će biti formirano, samo govori i najbolje objašnjava, zašto nismo u stanju na učinkovit način upravljati ekonomijom ove zemlje. Ne znamo koja je sudbina Konzuma, ne znamo ništa o samom restrukturiranju, plaćamo brojne savjetnike, a ne znamo za što…” (Vizek, M., T-portal, 22.05.2018.). Nisu to riječi stranačkih/partijskih čelnika, privučenih stručnjaka koji samo stručno i znanstveno potvrđuju velike riječi velikih predsjednika, okolnih savjetnika, diplomatskih umilnih poklonika koji sve u manirama znaju na puno jezika, niti su to riječi velikih faca hrvatske povijesne privatizacije, već znanstvenice i ravnateljice, ni više ni manje, nego Ekonomskog instituta u Zagrebu. Zar znanost i znanstveni instituti ne bi trebali biti temelj svakog sustavnog pristupa (ne kako nam priučeni politički majstori struke kažu – sistemskog), u svemu, u svim djelatnosti i u svakom političkom djelovanju kroz koje se barem malo prepoznaju opći hrvatski interesi? „Kako je politika pregazila struku” (Vizek, M., 22.05.2018.) ili „Hrvatska izumire? Upravo tako!“ (Vizek, M., 27.02.2018) za političare zvuče kao otprilike mudrovanje profesora koji se mogu potvrditi jedino izlaskom na izbore, dok se bilo kakva relevantna znanstvena zasnovanost, ne priznaje. To, uostalom, izgovaraju i novinarima kad im se postave neželjena pitanja. Ugrožavanje političkih ‘sistemskih’ interesa Politika je ponovo, po ne znamo koji put, pregazila struku i to se u politici smatra kao opće prihvaćen modus političkog djelovanja, a što je najgore od svega, tvrde nam i uvjeravaju nas s diplomatskom i frazeološkom lakoćom kako je to dio i osnova „sistemskog” (ponovimo ponovo sustavnog) pristupa i djelovanja. „Sistematičari” protiv znanstvenika, kao staro već usvojeno pravilo, a u novije vrijeme naročito radikalno i protiv hrvatske mladosti koja želi promjene, opet, ni manje niti više nego u Hrvatskoj, u interesu iste te populacije. Oni su „antisistemski” radikalni anarhisti (ostale besmislene izraze izvan svake elementarne logike i ozbiljnog analitičkog promišljanja nije potrebno niti navoditi), nesposobni za „sistemsko” upravljanje i naravno ugrožavaju trenutne političke „sistemske” interese posložene, uglavnom, oko financijskih slaganja zaliha, sličnih paranoičnom reagiranju kada kup ne raste dovoljnom i zamišljenim brzinom. Nespremni za sustavnu razvojnu koncepciju, kažete? Dovoljno je samo poslušati gore navedene znanstvene izričaje, slijediti savjete znanstvenog sustava i, naravno, imati osjećaj za zemlju u kojoj živiš i djeluješ i već si u „sistemskom” djelovanju. Sve su nedaće Hrvatske (primarno demografsko nestajanje hrvatske populacije) do sada rezultat „sistemskog” izdvajanja, „sistemske” sebičnosti i „sistemskog” uvjeravanja kako samo oni (članovi stranke/partije) mogu voditi zemlju prema razvoju, iako su za njezin zastoj i demografski odlazak primarni krivci! Ekonomija, demografija, financije, poljoprivreda, turizam, energetika itd., kao uostalom i svaka druga djelatnost, isključivo se temelje na političkim prosudbama i interesnim povezivanjima, a stranački i državni su upravljački okvir, poluga apsolutne kontrole naših misli i obaveznih postupanja. Prozvavši svoje djelovanje „sistemskim” pristupom, unaprijed se postavljaju pravila svih oblika postupanja, a posebno političkih, dok se sve izvan toga proglašava neprijateljskim djelovanjem ili slikovito, prekomjernim granatiranjem, za koje je čak moguća i formalna osuda, a pogotovo je moguća neformalna osuda na javnoj hrvatskoj sceni bez pravila, uvažavanja vrijednosti i bez stručno-znanstvenog valoriziranja. Sve podvodeći pod „sistemski” okvir upravljanja Hrvatskom, organiziran kroz stranački/partijski okvir i izabrane kadrove zvane vojnicima stranaka/partija, čiji izbor ne podliježe univerzalnim vrijednosnim kriterijima, nego samo stranačkim, Hrvatskoj se danas svjesno i planski dokazuje i pokazuje jedini mogući – „sistemski” način upravljanja. Pozadina svega se u takvom modelu upravljanja svodi na ostanak na vlasti i primarnu zaštitu materijalnih i financijskih interesa, uglavnom interesno složenih grupa, kojima su stranke/partije samo sredstvo, a politički svjetonazor usputan i relativno nebitan. Svaki oblik protesta u takvoj formaciji, jednostavno se proglašava populizam, a Hrvatska samo slijedi ustaljeni sustav privilegiranih Prolongiranje glavnih problema Hrvatske Ne iznenađuju stoga stavovi nekih europskih intelektualaca o suspenziji demokracije u Europi (Žižek npr.) i pogledi na europski politički upravljački sustav selektivnog djelovanja prema ukupnoj populaciji, te opća nezainteresiranost za ključni demografski problem pojedinih zemalja. Kako drukčije objasniti nevjerojatno pasivan odnos u Hrvatskoj prema njezinom demografskom nestanku, prema blokiranosti velikog broja hrvatskih građana, kako objasniti mirno promatranje djelovanje agencija za naplatu od banaka kupljenih dugovanja i posebno prema svima onima koji te probleme žele podići na stratešku razinu važnosti za Hrvatsku? Predsjedničina nastojanja usmjeravanja fokusa političkog djelovanja upravo na te probleme suvremene Hrvatske, bez obzira na različitosti političkog pogleda na njezino djelovanje, jednako se politički pojašnjavaju i odbijaju, slično kao i znanstveni prijedlozi, a u konačnici po istom obrascu kao i želje mladih za promjenama. Sve su to populisti koji ugrožavaju ustaljeni obrambeni poredak i, naravno, nesposobni za upravljanje koje je namijenjeno već po nasljednom pravu isključivo i jedino njima, nezavisno od sposobnosti, odgovornosti prema zemlji koju predstavljaju i svemu što se oko nas negativno događa. Prošli su i kongresi i sabori i timska stranačka okupljanja, poslane su poruke govorima, filmovima, porukama, ljudima, uljepšanim slikama i uvjeravanjima u vlastitu sposobnost, a glavni se problemi Hrvatske, uglavnom, samo prolongiraju za neka buduća vremena i neke buduće Vlade. Kao u friziranim filmskim prilozima s pohvalama vodstvu, kojima su svakodnevnica i sve brige hrvatske populacije, imaginarno platno u koje se na stranačkim skupovima udivljeno i s radošću gleda. Koja je razlika? Jedni suvereno i po komunikacijsko-trgovačkom principu vladaju, u što ne treba nikako sumnjati, a drugi samo najavljuju promjene i već su nesaglediva i nemjerljiva opasnost za njihovu budućnost. Probajmo to malo usporediti na primjeru velikih stranačkih skupova nedavno održanih: Sabor je u osnovi veliki stranački praznik, testiranje odnosa snaga i pokazatelj ukupne moći stranke i pojedinaca s njezina vrha. Standardna priča, nimalo različita tijekom političkog djelovanja u Hrvatskoj, ali ne spomenuti niti jednom riječju katastrofalnu demografsku situaciju u Hrvatskoj i načine njezina rješavanja, samo je potvrda „sistemskog” pristupa, selektiranja interesnih tema i usmjeravanja političkog djelovanja prema osobnim preferencijama. Hrvatska je u takvim okvirima, samo retorička forma… Saborsko ozračje, ikonografija i modernizam počeli su pomalo u stranu postavljati svu hrvatsku simboliku i te kako bitnu za hrvatski ukupni identitet i postavljanje vrijednosnog sustava prema mladima koji dolaze, koji su drukčiji i koji žele nositi promjene. Kongres je prije toga najavio sasvim drukčiji pristup i hrvatsku mladost koja se identificira sa zemljom u kojoj žive i djeluju, u kojoj žele ostati i mijenjati ju za naraštaje koji dolaze. Shvaćajući ljudsku populaciju i stanovništvo najvrjednijim što Hrvatska ima, prihvaćaju Hrvatsku kao dio svog idealizma koji vidljivo isklinjava kod drugih u lovu na interes. Nije to, naravno, u izvješćima preneseno. Nisu tako u Hrvatskoj saznali, kako je na kongresu Živog zida, uz svaki drugi stolac u prepunoj dvorani Lisinski, bila zataknuta hrvatska zastava. Nisu saznali niti koje su pjesme tijekom kongresa puštane. Zamislite da danas vodeće dvije stranke i koalicijski partneri na svojim skupovima puštaju majstore iz Daleke obale i njihovu nezaboravnu Mojoj lijepoj, ili da cijelom dvoranom odzvanja Hrvatska, Hrvatska… ili još manje zamislivo – Vukovar, Vukovar… Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju ja bih imao ljepotu da je pored mene tu ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj… Populisti, anarhisti, neobrazovani, nesposobni, bez identiteta i ostali, kažete, ili jednostavno strah od „sistemskog” odlaska?