Subašić je Srbin, a Miljković i Đoković nisu Hrvati!?
Nacionalnost odnosno individualni nacionalni identitet nije primarno biološki određen tj. nacionalnim identitetom roditeljâ. Naime, nacija je složen pojam i ne čini ga samo etnička sastavnica odnosno zajedničko biološko podrijetlo; nego i kultura, tradicija, jezik, društveni običaji i obrasci ponašanja, povijest, legende, mitovi i vjerovanja, a kod nekih nacija i religija, a zajedno sve su to čimbenici nacionalne svijesti i identiteta. Za razliku od pojma narod čije su primarne sastavnice i odrednice zajednička domovina, jezik, kultura i eventualno religija; nacija ima i institucionaliziranu političku i državnu sastavnicu i odrednicu.
U pristojnom, uljuđenom, civiliziranom i humanom društvu nikada se ne pita koje je tko nacije, vjere, političkog mnijenja, za koju stranku na izborima glasuje, ima li i koliko novca u banci i(li) akcija na burzi, koje je seksualne usmjerenosti i tome slično. Osim u točno zakonom određenim demografsko-statističkim situacijama i istraživanjima, i nacija spada u čovjekovu privatnost, gotovo njegovu intimnost, ona je njegovo ljudsko pravo i politička sloboda tj. mogućnost izbora da prihvati nacionalni identitet i bude pripadnikom određene nacije; ili da ga ne prihvati pa da bude europljanin, kozmopolit, građanin svijeta!
VULGARNA REDUKCIJA NACIJE NA ETNICITET
Vratar hrvatske nogometne reprezentacije gospodin Danijel Subašić istaknuo se svojim izvrstnim obranama te športskom kreativnošću i vještinom, i time dao veliki doprinos u pobjedi hrvatske nogometne reprezentacije protiv momčadi Danske u osmini završnice Svjetskoga prvenstva u Rusiji.
Tim povodom „sajtovi“ u Republici Srbiji raspisali su se da je „Srbin spasio Hrvatsku“, „Hrvatska slavi Srbina“ i tome slično, a dnevni list s najvećom nakladom u Srbiji polutabloid Večernje novosti komentaru te utakmice u športskoj rubrici dao je nadnaslov „Golman koji je Hrvatsku odveo u četvrtfinale po ocu je Srbin“. No, ne smije se nikako zanemariti društvena, kulturološka i moralna činjenica da je najstariji i najugledniji dnevni politički list u Srbiji Ribnikarova Politika, u svojoj športskoj rubrici objavio profesionalno primjereno i objektivno izvješće o toj utakmici i ničim nije sudjelovao u masovnoj provali neukusa, prizemnih strasti, primitivizma i šovinističke agresije na vratara hrvatske nogometne reprezentacije Danijela Subašića.
Nacija, narodnost, vjera, društveni i kulturološki prioriteti, ideološki i politički nazor, hobiji i slično; su privatnost, intimnost te potencijalni identitetski bitak čovjeka i građanina (citoyen) Danijela Subašića. Što je od svega toga u osobnoj ljestvici vrjednota i prioriteta Danijela Subašića njemu značajno, manje značajno ili beznačajno; njegovo je ljudsko i građansko pravo i sloboda odnosno mogućnost (ne)izbora i (ne)prihvaćanja! Što god i kako on glede svega toga odlučio i odabrao; nama je pravo, drago i prihvatljivo. Značajno je i bitno da je on izvrstan i međunarodno ugledan nogometni vratar te fer i korektan športaš. No, još je značajnije da je on i čuvstven, moralan, altruističan i kulturan čovjek; da se i u trenutku najvećeg športskog trijumfa i slave sjeća te i emocionalno pamti svog nesretnim događajem na nogometnom terenu tragično preminulog prijatelja i nogometnog druga – Hrvoja Ćustića!
AKO JE DANIJEL SUBAŠIĆ SRBIN; ŠTO SU BRANKO MILJKOVIĆ I NOVAK ĐOKOVIĆ?
Branko Miljković je znameniti srpski pjesnik, neosimbolist, moguće i danas među najznačajnijim srpskim pjesnicima, „princ srpskog pesništva“ kako su ga s divljenjem, poštovanjem i ljubavlju na temelju njegove umjetničke kreativnosti i pjesničke imaginacije opravdano nazivali najeminentniji književni kritičari i teoretičari. Kako onda, davno, prije 6o-etak godina, tako, jednako, isto, i danas! Pjesnički i umjetnički velik i snažan kao vulkan, ljudski je bio kao što bi to rekao pobratim mu u pjesničkom svemiru Augustin Ujević, „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“. Osjećajan, osjetljiv i pravdoljubiv; pjesnik, umjetnik i čovjek u duši, srcu i tijelu; i pod laganim povjetarcem kao vlat trave povijao se i posrtao. Profesionalna zavist, zloba, intrige i podmetanja bili su mu strani i nepoznati kao djetetu; što je u svoj svojoj čovječnosti zauvijek i ostao: dijete u velikom čovjeku i veliki pjesnik u malom djetetu!
Prijateljevao je s hrvatskim književnikom i pjesnikom Zlatkom Tomičićem, Tvrtkom Meštrovićem (sinom kipara Ivana Meštrovića, a prostačka bi bila spekulacija i insinuacija dovoditi to prijateljstvo u svezu s činjenicom da su im obojici roditelji bili podrijetlom iz istoga – Drniškoga kraja!). Preselio se bio u Zagreb, družio i prijateljevao s mnogim književnicima, drugim umjetnicima i intelektualcima. Sve do onog kobnog dana veljače/februara godine 1961. kada se u krošnji stabla u parku na zagrebačkom Cmroku u 27. godini života tragično prekinula nit njegove biološke egzistencije, ali je unatoč tome nastavljena kulturološka misija njegove pjesničke riječi i djela na humanizaciji ljudi, društva i svijeta. Pjesnici su, čuđenje u svijetu! (A.B.Š.)
Majka Branka Miljkovića trajne zvijezde najsjajnijeg sjaja na pjesničkome nebu, Marija Brailo bila je Hrvatica, katolkinja iz drniške obitelji Brailo. Dakle, majka Marija je Hrvatica iz Drniša, iz Dalmacije, kolijevke hrvatske državnosti, postojbine hrvatskih kneževa i kraljeva, pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru iz 879. godine; fra Luje Maruna pomoćnika župnika u Drnišu, samoukog i bogomdanim talentom genijalnog istraživača starina i misijom osnivača hrvatske nacionalne arheologije, kojeg su posprdno da bi ga ponizili „fah-idioti“ i zavidnici iz akademske zajednice nazivali – „amaterom“; starokršćanske crkve sv. Cecilije na lokalitetu Cecela u Petrovu polju nedaleko od drniške željezničke postaje, Kninskog starinarskog društva i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Što je onda po nacionalnosti bio pjesnik Branko Miljković, ako je po tvrdnjama navedenih portala i novina nogometni vratar Danijel Subašić po nacionalnosti – Srbin? Pa analogno njihovom voluntarističkom, vulgarnom i redukcionističkom pristupu i postupku, morali bismo zaključiti da je znameniti srpski pjesnik Branko Miljković po nacionalnosti bio – Hrvat! No, mi nismo tako i toliko posesivni, nesamokritični i vulgarni; te etički, moralno, emocionalno, intelektualno i ljudski ispražnjeni i floskularni odnosno prazni; bez svijesti i osjećaja individualnog i nacionalnog identiteta, ponosa i samopoštovanja; a da bismo mogli i morali biti krivotvoritelji stručnih i znanstvenih činjenica te bez osjećaja poštenja, pijeteta i ljubavi prema svakom što znači i „prosječnom“ čovjeku a ne samo takvoj umjetničkoj i ljudskoj veličini kao što je to nedvojbeno pjesnik Branko Miljković, pa da možemo i smijemo zaključiti i tvrditi bez srama, stida i autogađenja; da je on po nacionalnosti bio – Hrvat! Logično, to poštovanje jednako i na isti način vrijedi i za srpsku kulturu, društvo, narod i državu.
Gospodin Novak Đoković je srpski tenisač, svjetski poznat, uspješan i popularan. Osim po športskim rezultatima te fer, korektnom i prijateljskom odnosu i ponašanju prema svojim mondijalnim teniskim takmacima, poznat je i po svom humanizmu i dobrotvornom radu kao osnivač zaklade za pomoć djeci i drugim humanitarnim akcijama za koje nesebično izdvaja i dariva znatne novčane priloge i potpore.
No, majka tenisača Novaka Đokovića, Dijana Žagar po nacionalnosti je Hrvatica iz Vinkovaca! Pa analogno prethodno navedenom voluntarističkom, vulgarnom i redukcionističkom pristupu i postupku, a u stvari spekulativnoj i na stručnim činjenicama neutemeljenoj tvrdnji da je hrvatski nogometaš Danijel Subašić po nacionalnosti – Srbin, morali bismo isto i jednako tako zaključiti da je srpski tenisač Novak Đoković po nacionalnosti – Hrvat!
Mogli bismo i morali tako zaključiti kad bismo bili posesivni mitomani, krivotvoritelji, tatovi i uzurpatori tuđeg nacionalnog identiteta, časti ponosa; kao i tuđe nacionalne kulture, tradicije i baštine. A to na našu sreću ne možemo biti, ne smijemo biti te i nismo! Najveća su nesreća i kazna potcjenjivati i sumnjati u svoje; i to kompenzirati posezanjem, presizanjem i uzurpiranjem tuđeg kao navodno izvornog i svog. Sjetimo se samo Rugjera Boškovića, Ivana Gundulića, dubrovačke književnosti, Josipa Pančića, Baltazara Bogišića, hrvatskoga jezika tog izvornog koinea i „zlatnog standarda“ čakavskog, kajkavskog i štokavskog hrvatskog narječja; i tome istog ili sličnog ali istom metodom, na isti način i s istim ciljem osporavanog, obezvrjeđivanog, ponižavanog, presizanog, prisvajanog i otimanog od svoje izvorne hrvatske matice, uljudbe, tradicije i baštine!
Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji koje je najveći športski te jedan i od najvećih društvenih događaja u 2018. godini, primiče se svom natjecateljskom kraju. Na pragu smo utakmicâ četvrt-završnice, te onima koji uđu među četiri najbolje momčadi želimo puno uspjeha u fer i korektnom športskom nadmetanju. No, i prije samog kraja odnosno završne utakmice, krune cijelog natjecanja, pobjednik i istinski junak te uzor čovjek i športaš cijelog natjecanja već je – poznat!? Kako poznat prije kraja? Prepoznat i poznat po svojim djelima, a ime mu je Kylian Mbappé! Životnom dobi mlađahni 19-godišni francuski nogometaš darivanjem novčane naknade koju je zavrijedio sudjelovanjem u natjecanju za humanitarnu pomoć djeci, pokazao je humanistički ideal i primjer svima i postao uzor plemenitosti, nesebičnosti, solidarnosti, humanosti i čovjekoljublja. Živili i hvala Vam gospodine Kylian Mbappé, živijeli svi kylianmbappéi širom svijeta koji su do sada provodili, danas provode i nastavit će provoditi humanitarne akcije i misije koje i kakve potiče i provodi francuski nogometaš i plemenit čovjek – Kylian Mbappé!
ČITATELJ: Blaženko Strižić
