Sukob Milanovića i Glogoškog: Deset razloga zašto navijam za vođu braniteljskog prosvjeda

BEZ namjere da ulazimo u utvrđivanje istine tko je zatražio sastanak Milanović-Glogoški možemo analizirati dojam te njihove javne prepirke. Dojam je nešto što je vrlo važno u politici. Za stvaranje dobrog dojma angažiraju se stručnjaci za PR i to prilično košta. Zoran Milanović je političar kojemu je potreban dobar dojam za posao koji radi. On se bori i nastoji stvoriti taj dobar dojam, ali ovakvim je potezom pokazao javnosti koliko je nesposoban, jer je sam sebi naštetio pokušajem da si pomogne. Stoga je sasvim suvislo zapitati koliko je Zoran Milanović inteligentan čovjek dorastao razini odgovornosti i zahtjevnosti funkcije koju obnaša? Ako nije upitna njegova inteligencija onda se otvaraju pitanja patologije ili svjesne autodestrukcije. Ako je patologija onda je to pitanje za psihijatre. Ako je u pitanju svjesna destrukcija, ako to Zoran Milanović radi svjesno, namjerno, onda je pitanje za čije interese to radi? U tom slučaju to je sigurnosno pitanje kojim bi se trebale pozabaviti sigurnosne službe. Jer Zoran Milanović nije samo osoba, on predstavlja najmoćniju instituciju u državi, on je ne samo šef, nego i simbol te institucije. Stoga mora biti vrlo pažljiv kada se odluči kockati s ugledom Vlade koju predstavlja. Ovdje ću nabrojati deset razloga zbog kojih je Milanovićeva prozivka Glogoškog stvorila u javnosti negativan dojam šefu hrvatske vlade: 1. Kada se netko s pozicije moći obračunava s onim tko nema tu moć, simpatije su uvijek na strani nemoćnog. 2. Kada političar, šef vlade, vodi javno spor s običnim građaninom, simpatije javnosti su uvijek okrenute protiv političara i na strani su malog čovjeka. Javnost se s običnim čovjekom može lako identificirati sa šefom vlade vrlo teško. 3. Kada je šef vlade najnepopularnija osoba u državi, kao što je to slučaj s Milanovićem tek tada mora biti osobito pažljiv u odnosu prema običnom, malom čovjeku. Primjerice, Tuđman je na vrhuncu svoje popularnosti, kada je bio neusporedivo popularniji nego li je Milanović danas, vodio sporove s novinarima, ali ih nije mogao dobiti upravo iz sličnog razloga. 4. Kada šef vlade, dakle najmoćniji čovjek u državi napadne 100-postotnog invalida u kolicima, dakle najnemoćnijeg čovjeka u državi čak i PR amateru je jasno da je to suicidni napad. Zato jer se radi o napadu jedne krajnosti, vrhunca moći na drugu krajnost nemoći. To u svakom slučaju radikalno okreće javnost protiv moćnika u korist nemoćnika. 5. Kada šef države koji je izbjegao rat za svoju državu napadne ratnika koji je ratovao za tu državu i položio svoje zdravlje u njene temelje on je zapravo krenuo u bitku koja je unaprijed izgubljena jer je za njega sramotna. 6. Milanović je rekao da je bio zamoljen o tome šutjeti, odnosno čuvati to kao dogovornu tajnu njih dvojice. Ako je to istina onda je Milanović prekršio dogovor i pokazao javnosti da njegova riječ nema nikakvu vrijednost, da on kada nekome nešto obeća da je u stanju prekršiti to obećanje. Ukratko pokazao se kao cinkaroš, kao izdajnik dogovora. 7. Ovakvim je potezom Milanović pokazao da gubi živce, da je očajan i da ne zna kako razriješiti problem protesta branitelja kojemu je Glogoški jedan od neformalnih vođa. Ukratko pokazao je sebe kao gubitnika koji ne zna više kako pobijediti u tom sukobu s braniteljima. Javnost ne voli gubitnike, 8. Milanović je pokazao da kad gubi igru onda ne bira sredstva i udara ispod pojasa. Nema te javnosti koja će imati simpatije za gubitnike slabih živaca koji u porazu gube i svoje dostojanstvo. 9. Milanovićev PR je pokušao sanirati štetu pa su Glogoškog dovukli na HTV Stankoviću na šamaranje. Izvukli su podatak od 25 tisuća kuna mjesečnih primanja što je u ovim kriznim vremenima ‘opasna’ brojka, jer ima svrhu huškanja gladne svjetine na ‘bogatog’ Glogoškog. To je bilo vrlo nisko, ali Glogoški je to jednostavno demantirao i u nastupu pokazao nevjerojatnu smirenost, sigurnost i uvjerljivost koju može imati samo netko tko govori istinu. I tu je Glogoški ispao moralni pobjednik jer uopće nije imao potrebu pravdati se zbog svojih prava. Osim toga, ići ‘razodijevati’ onako javno invalida u kolicima je bilo vrlo ružno. Pogotovo jer se radi o ratnom invalidu koji je invalidnost ‘zaradio’ stvarajući uvjete postojanja države koja ga je pokušala na HTV-u diskreditirati. Naime, Glogoški svakome može čiste savjesti ponuditi sva svoja primanja ako mu uzme invalidnost. 10. S Glogoškim sam vodio niz zanimljivih razgovora u emisiji ‘Branitelji danas’ i poznajem ga kao vrlo inteligentnog čovjeka, koji odlično barata ne samo problematikom zakonom definiranih braniteljskih prava, nego i širih političkih i svjetonazorskih vrijednosti i tema. Milnovićevi PR-ovci su učinili ogromni propust nepoznavanja Glogoškog, odnosno podcijenili su ga. Vidjelo se to lijepo kada je na provokativno Stankovićevo pitanje ‘zašto bi branitelji invalidi bili ustavna kategorija’, Glogoški vrlo lucidno odgovorio: ‘Ako mogu nacionalne manjine, zašto ne bi i branitelji koji su stvarali državu bili ustavna kategorija’. Što reći na ovaj genijalan odgovor? Stanković je mudro zašutio na taj odgovor jer je i sam pripadnik nacionalne manjine koja se u znatnoj većini trudila da se hrvatska država nikada ne stvori, a danas je ustavna kategorija. Ovako su Milanovićevi PR-ovci, nesmotreno, neplanirano učinili odličan PR Glogoškom koji nakon tog nastupa sasvim sigurno privlači više pozornosti javnosti na ono što će reći na svojoj press konferenciji. Dakle, zahvaljujući Milanovićevim PR-ovcima javnost je sada zaineresiranija čuti Glogoškova verzija susreta Milanović-Glogoški. Nakon toga Milanoviću i njegov PR se možda više neće morati boriti samo s dojmovima, nego možda i sa činjenicama. A to bi bilo puno lakše bez Glogoškovog nastupa na HTV-u. Ovako su samo ‘izreklamirali’ Glogoškog i njegovu sutrašnju press konferenciju. Marko Jurič/Markov trg Izvorni članak možete pogledati OVDJE