Supruga generala Šantića: “Institucijama ništa ne vjerujem i ne očekujem da će doći do istine!”

Otada nije razjašnjeno što je dalje događalo i kako je skončao general Hrvatskoga vijeća obrane čija je logistička potpora i veza s Hrvatskom bila od presudnog značenja za opstanak najmanje 150.000 Bošnjaka u enklavi Bihaća. Najprije sam bio razočaran, pa čak i ljut kada je Jagoda Šantić tek kratko rekla kako ne želi davati nikakve izjave oko uhićenja osumnjičenih bošnjačkih časnika i pripadnika Armije BiH, među kojima je bio i nekadašnji zapovjednik vojne policije Hamdija Abdić Tigar – desna ruka generala Atifa Dudakovića, za skoro 23 godine staro smaknuće njezina supruga, generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Vlade Šantića koje se dogodilo u ožujku 1995. godine u najgorim mjesecima opsade enklave Bihaća kojoj je prijetila sudbina Srebrenice.

„Ne, ne želim to komentirati. Nisam željela čak ni doći u Bihać kako bih dala neku izjavu tamošnjem državnom odvjetniku. Tim institucijama ništa ne vjerujem i ne očekujem da će doći do istine. Ne, ne želim to komentirati“, rekla je Jagoda Šantić za Hrvatski tjednik. Jagoda je godinama bila tajnica Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, a otkako joj je generalov zamjenik u zapovjedništvu HVO-a u Bihaću Franjo Grgić 8. ožujka 1995. godine u večernjim satima telefonski iz Bihaća u Zagreb javio da su generala u nepoznato odveli pripadnici Armije BiH, živi samo u nadi da će mu pronaći tijelo i dostojno ga pokopati. Izvarana i izmanipulirana je do sada bila bezbroj puta, ona i njezina obitelj, kada su se tajne obavještajne muslimanske službe u BiH, koje itekako i dalje djeluju, tijekom dva desetljeća poigravale s njihovom boli, sjećanjima i ljubavi prema Vladi. Sve informacije koje su do sada dobivali bile su lažne, navodile su na krivi trag, a čak su jednom ‘tajnom’ svjedoku platili, no ni ta informacija nije bila točna. Identično su se prema njima odnosile i službene vlasti, navodni istražitelji, tužitelji suci. Obećavali, a na kraju se grubo narugali s ovim teškim ratnim zločinom. Koji sada čak nije niti to. Iako su u pitanju ubojstva počinjenja u različitim režimima, pa čak i različitim okolnostima, smaknuće Miljenka Hrkaća u zoru 10. siječnja 1978. godine, u krugu Centralnoga zatvora u Beogradu te mučenje i na kraju likvidacija generala Šantića nose pečat identičnog mračnog lažnog sustava koji do kraja nastoji zataškati pravu istinu. Hrkać, koji je podrijetlom iz Širokog Brijega, bio je hrvatski nacionalist koji je osuđen na smrt odlukom jugoslavenskih vlasti za navodno podmetanje bombe pod kino u središtu Beograda 1968. godine. Hrkać, koji je živio jedno vrijeme u Njemačkoj, gdje je navodno pristupio Hrvatskome revolucionarnom bratstvu, najprije je nakon zlostavljanja u mostarskoj UDBA-i priznao da je podmetnuo bombu, a za vrijeme suđenja sve negirao. No u pravosudnoj namještaljki, pravoj farsi, koja je potrajala godinama, slučaj i danas nosi oznaku strogo povjerljivo u beogradskim arhivama. Hrkać je završio pred streljačkim vodom.

Javnosti je ipak postalo dostupno njegovo pismo koje je pročitano pred sudskim vijećem u kojemu je pisalo ‘Rekli su mi da sam maloljetan i da me ne mogu osuditi na smrt. Zato sam pristao, pripazite mi na dijete jer njegov otac nije krvnik’, napisao je Hrkać. Istinu o svome ocu godinama traži njegova kći, uvjerena da njezin otac ništa nije bio kriv. Isto pokušava i Duje Šantić kojega su čak nepoznati počinitelji prošle godine pretukli metalnim šipkama u središtu Mostara, samo tjedan dana nakon što je organizirao prosvjed zbog prikrivanja zločina nad njezinim ocem. Stoga i ne čudi razmišljanje njegova majke – Jagode. Ona je trabala doći u Bihać i potpisati izjavu županijskome državnom odvjetništvu da je njezin muž mrtav. Odbila je to, i to upravo zbog pravog horora kojega provode muslimanske vlasti i njihova još uvijek jako aktivna tajna služba Agencija za istrage i zaštitu (AID). A da je Jagoda Šantić itekako u pravu te da ne treba dati mogućnost manipulatorima nastavak ovog igrokaza svjedoči činjenica kako je prije tri godine, potajno, istraga koja se vodi za ubojstvo generala Šantića prekategorizirana. Najprije ne radi se više o ratnom zločinu, nego ‘civilnom ubojstvu’. General, rat, otmica – civilno ubojstvo?! Činjenice, međutim, govore sljedeće: dana 8. ožujka u caffeu Flamingo u Bihaću vojnik Petog korpusa Armije BiH Denis Zulić pucao je u Salku Džanića, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji je s teškim ozljedama kralježnice odmah prebačen u lokalnu bolnicu. General Šantić kada je čuo za taj incident odmah je otišao vidjeti ranjenog vojnika. Jedan od svjedoka tih događanja potvrdio je kako se Šantić s tjelohraniteljima vratio u Glavni stožer HVO-a. Nedugo nakon toga u zapovjedništvo je stigao Hamdija Abdić Tigar te je zatražio od Šantića da s njima krenu u hotel Sedru kod Bihaća gdje se nalazio Dudaković. U iskazu istražiteljima čije djelove donosimo tada se Dudaković oštrim tonom obratio generalu Šantiću. „Šta je Vlado, šta hoćeš, da bježiš, nećeš otići sa ovog okruga, ostaćeš sa mnom do kraja rata i slobode. Ovo je Bosna, ovo nije Hrvatska“, rekao je svjedok koji je bio pripadnik HVO-a i dodao kako im je nakon toga prišlo 15-tak pripadnika Vojne policije muslimanske Armije BiH te su ih razoružali.

Uzeli su ključeve od mercedesa kojim se vozio general Šantić. General Šantić je ubrzo napustio hotel. Prije nego što se rastao s Dudakovićem, bivšim oficirom JNA koji je kazneno prijavljen da je zajedno s monstrumom Ratkom Mladićem čak sudjelovao i u agresiji na Hrvatsku 1991. godine, Dudaković je rekao: ‘Vodite generala na spavanje!’ Drugi, pak, svjedok potvrdio je kako je Hamdija Abdić Tigar, na izlazu iz hotela doviknuo “Radite s njim što želite..”. Otada nije razjašnjeno što je dalje događalo i kako je skončao general Hrvatskoga vijeća obrane čija je logistička potpora i veza s Hrvatskom bila od presudnog značenja za opstanak najmanje 150.000 Bošnjaka u enklavi Bihaća. Iako se u to vrijeme odvijao rat, general odveden iz zapovjedništva HVO-a kod generala muslimanske Armije BiH, nakon toga mučen i ubijen – cijeli slučaj istražitelji Federalne uprave policije kojom upravlja Stranka demokratske akcije Bakira Izetbegovića sa svojim aparatom u tužiteljstvu i sudu u Bihaću okarakterizirali su civilnim ubojstvom. Bošnjački zločinački pothvat Svima je jasno da jedino državni Sud BiH, koji inače sudi ‘svakoj šuši’ od Hrvata koji su tijekom rata osumnjičeni za zločine, može voditi taj proces. Za sada šuti ovaj sud, a Županijski sud u Bihaću nastavlja sa zločinom. Važno je reći da je samo dva dana nakon ubojstva tadašnji član ratnog bošnjačkog Predsjedništva Ejup Ganić napisao obitelji Šantić sućut, dok su u strogo povjerljivom izvještaju Obavještajne uprave Glavnog stožera V. Korpusa Armije BiH kojim je zapovijedao Atif Dudaković, pisanom samo nekoliko dana nakon nestanka generala Šantića, autori izvještaja napisali – ‘Pratiti aktivnosti, planove i namjere dijela HVO-a posebno nakon ubojstva generala Šantića’. Naime, predsjednica Županijskog suda Bihać Fata Nadarevići donijela je odluku da se Hamdiju Abdića Tigra još četvoricu bivših pripadnika Armije BiH pusti iz pritvora samo dan nakon što su uhićeni. Razlog za njihovo puštanje ova muslimanska sutkinja je pak našla u objašnjenju kako nikada nije pronađeno tijelo te se ne može sa sigurnošću tvrditi da je general Šantić mrtav. Čak niti unatoč činjenici što je forenzičkom istragom ipak utvrđeno da su u hotelu Sedra i na tavanu stare željezničke postaje, gdje je general mučen i pretučen u više navrata, pronađeni tragovi njegove krvi. Ovaj horor s pokrićem državnih bošnjačkih vlasti – državne mafije, kako je Izetbegovića i ekipu nazvao jedan od predstavnika oporbe Fahrudin Radončić – odavno je trebao preliti kap strpljenja. Slučaj Šantić najslikovitije objašnjava poziciju Hrvata u BiH, čiji predstavnici u vlasti šute, a bošnjačke vlasti monstruozno i ovaj slučaj pokušavaju zakopati zauvijek.