SURADNJA S KINOM? ZAŠTO NE, SAMO OPREZNO I PAMETNO

Prije nepune dvije godine, Grčka je blokirala priopćenje Europske unije u Vijeću UN-a za ljudska prava u Ženevi, a u kojemu se kritiziralo stanje ljudskih prava u Kini. Ova je članica svoj postupak obrazložila tako što je navode iz spomenutog priopćenja ocijenila "nekonstruktivnom kritikom". Dakako (ka i uvijek) iza svega stoje sasvim konkretni interesi Grčke koja ne želi protiv Kine čak i po cijenu nesporazuma s EU. Nije ni čudo, jer Kinezi posljednjih 5-6 godina u ovoj zemlji investiraju milijarde dolara (samo 2014. godine dvije su zemlje potpisale ugovore u području trgovine i investicija vrijedne 4,6 milijardi dolara). S druge strane, Grčka iza sebe ima čitav "paket" nesporazuma s vodećim zemljama zapadne Europe (vezano za svoja dugovanja iz prošlosti) i to je sasvim sigurno jedan od presudnih razloga da se okrenula tako intenzivnoj suradnji s gospodarskom, vojnom i ekonomskom velesilom s Dalekog istoka za koju predviđanja mnogih analitičara govore kako će 2050 godine imati najjače gospodarstvo na svijetu. Na Zapadu (slikovito rečeno) već dugo "ne spavaju" zbog Kine. Ona im je "noćna mora" - pogotovu SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj… jer u strateškom i ekonomskom smislu ugrožavaju njihove interese. Div s Dalekog istoka jako dobro zna koje su slabosti tog (uglavnom) trulog i učmalog zapadnog svijeta, pa i Stare dame (Europe) koja još uvijek slatko sniva svoj san uljuljkana u vlastitoj romantičarskoj predodžbi o nekoj "nadmoći" koju kao "kolijevka kulture i civilizacije" i bivša kolonijalna sila uživa u svijetu. I, kao i obično, ona nije u stanju prihvatiti činjenicu da se vremena mijenjaju, da postoje i neke druge civilizacije, drugi svjetovi i mentaliteti, druge kulture, u mnogo čemu jednake, ako ne i superiornije. I ni jednog trenutka se ne pita koliko je i sama doprinijela slabljenju vlastite pozicije. Taj ceh svoje "kratkovidosti" Europa plaća i plaćat će i ubuduće. A samim time i svi mi koji smo zemljopisno i interesno vezani za nju. Europa (odnosno EU) postavlja na dnevni red pitanje ljudskih prava. No, vrijedi li to samo za Kinu, Kubu, Sjevernu Koreju, Rusiju, Ruandu ili i za SAD, Veliku Britaniju, Francusku? Imaju li neki (samo zato što pripadaju Zapadnoj hemisferi) pravo biti unaprijed eskulpirani od svake odgovornosti za kršenje ljudskih prava u vlastitim zemljama ili na globalnom planu? Koliko su SAD i njezini saveznici doprinosili miru, a koliko stradavanju i patnjama ljudi nakon Drugoga svjetskog rata? Samo u Sjevernom Vijetnamu i Koreji smrtno je stradalo oko 5 milijuna ljudi, da ne spominjemo sve druge ratove koje su izazvale ili u njima sudjelovale SAD (sa svojim saveznicima) i to isključivo zbog svojih strateških interesa. Razorene su brojne zemlje, rušeni i postavljani režimi, neki od tih ratova vode se i danas, a sve zbog "strateških interesa Zapada". I onda trebamo raspravljati o stanju ljudskih prava u Kini (građanskim slobodama, medijima, Internetu, smrtnoj kazni itd., itd.), ali tako da se potpuno ignorira ono što sami činimo ili se čini u naše ime!? Daleko od toga da režimi koji imaju smrtnu kaznu ili je u njima na djelu presija prema građanima ne zaslužuju moralnu osudu, ali ima li toga i u SAD-u? Ima li u SAD-u smrtne kazne, rasne segregacije, nasilja, kriminala, građanske nejednakosti? Nema? E, ako nema, onda je EU u pravu i treba podržati svako njezino priopćenje koje ide u smjeru toga da se Kinu ili bilo koju drugu zemlju "dovede u red". A ako (možda) ima…u tom slučaju je krajnje nemoralno i cinično prozivati Kineze, a šutjeti o drugima. Kina želi daljnji "prodor" u EU iz više razloga strateške naravi, baš kao što zapadne zemlje to stoljećima čine vezano za Bliski, Srednji i Daleki istok, Afriku, Južnu Ameriku. I u čemu je problem? Isto želi i Rusija. I sve je to legitimno - barem sa stanovišta prakse koja u svijetu vlada već stoljećima, a podrazumijeva da se uspješnost svake zemlje mjeri njezinom ekonomskom i vojnom moći. Živimo (ne od jučer) u svijetu u kojemu vladaju pohlepa i težnja za dominacijom.  U tom smislu današnja globalizacija (u odnosu na nekadašnju formalnu blokovsku podjelu) nije stvorila nikakav pozitivan pomak. Čak što više, postoje sasvim konkretne indicije kako se sve kreće u smjeru nekog novog (globalnog) totalitarizma u kojemu će najveći gubitnici biti mali narodi. Kako se oduprijeti, ili barem platiti što manju cijenu? Jedino oružje koje nam stoji na raspolaganju je mudrost. Moramo biti pametni. I oprezni, naravno, kako ne bi svojevoljno i "grlom u jagode" upali u zamku kolonijalnog položaja prema bilo komu, bio on na Zapadu, Istoku, Jugu ili Sjeveru. Male zemlje poput Hrvatske su primorane snalaziti se na toj vjetrometini koju stvaraju veliki, balansirati između vlastitih interesa i mogućnosti i koliko god je moguće više voditi brigu o sebi - a sa svima drugima (pogotovu "velikima") njegovati korektne odnose i surađivati uz što manje rizika. Jer, rizik uvijek postoji. "Veliki" ništa ne daju besplatno. Oni za svaku investiciju, tržišnu povoljnost, povoljan kredit itd., itd., već unaprijed imaju spremnu kalkulaciju i znaju kako će to naplatiti. To je realnost i moramo je biti svjesni. Naš je premijer ne tako davno i sam potvrdio kako je jedan od ključnih razloga da je Hrvatska dobila domaćinstvo organizacije summita "Inicijative 16+1" taj što smo za gradnju Pelješkog mosta odabrali kinesku tvrtku. Dakle, Kinezi su odlučili o tomu, jer to mogu. Sljedeće godine Hrvatska preuzima predsjedanje Europskom unijom. Nadajmo se da se zbog suradnje s Kinom, sudjelovanja u "Inicijativi 16+1" ili kakvog drugog sličnog razloga neće naći u "sukobu interesa" (iz čega bi je teško mogli izvući čak i Dalija Orešković i njezin "Start"). "Inicijativu tri mora" treba pozdraviti, "Inicijativu 16+1" također. Sa svima (s kojima je to moguće na normalan i prihvatljiv način) je nužno surađivati, jer u današnjem svijetu ni jedna zemlja ne može ostati otok niti oaza sama za sebe. No, isto tako, treba nam biti jasno, da vodeće zemlje Europske unije (prije svih Njemačka i Francuska) ne mogu gledati sa simpatijama na okupljanje 11 članica EU (Hrvatske, Češke, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Estonije, Latvije, Litve, Slovačke, Poljske i Slovenije) i 5 potencijalnih kandidata za članstvo u EU (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Srbija, Albanija) pod pokroviteljstvom Kine u bilo kakvu asocijaciju, utoliko prije što je Kina "Inicijativu 16+1" najavila kao svoj "mega-projekt" (ili "suvremeni Put svile"). Globalistima i megalomanima sa Zapada u svakom slučaju treba dati do znanja kako nisu gospodari naših života, jer postoje i druge zemlje, svjetovi, civilizacije, kulture, pa i asocijaciju u okviru kojih se može djelovati i u tom je smislu i ovaj najnoviji potez hrvatske Vlade vezano za snaženje suradnje s Kinom načelno pozitivan pomak. Ohrabruje činjenica da je kineski premijer upravo jučer i danas najavio "dijamantno razdoblje" u suradnji Hrvatske i Kine, te u više navrata istaknuo kako će se ona temeljiti na korektnim i partnerskim odnosima. To ohrabruje. I daje nadu kako nećemo ostati vječiti zarobljenici sindroma "zaljubljenosti" u Zapad po svaku cijenu, što je kod nas posljednjih desetljeća preraslo gotovo u neki teško razumljiv mazohistički poriv. Europa, dragi moji Hrvati, to je i gramzivost, pohlepa, gaženje prava malih naroda i njihovih interesa, krediti s visokim kamatama, nepravda i neravnopravan tretman (primjer sudišta u Den Haagu), to su i crni fondovi i tajni računi po svjetskim centrima moći preko kojih se pljačka Hrvatsku i pere novac, to je "druga" ili "treća" brzina (u koju će nas moćnici iz Bruxellesa po potrebi smještati), Europa je i pravo jačega - što se očituje na svakom koraku - sve je to Europa; a ne samo naša romantičarska vizija "slobode", "demokracije", "pravde", "civilizacije", "kulture" i "ravnopravnosti". Mi jesmo dijelom Europe i tu ćemo i ostati. Ali ne moramo se kao slijepci i po svaku cijenu držati svake asocijacije koju nam nameće Stara dama koja od silnih problema ne zna što će sama sa sobom. Tu je Istok. Tu su Rusija, Kina, Indija, Japan. Samo mudro i oprezno. Opreza i pameti nikad dosta.   Zlatko Pinter