Šutnja duga 22 godine: Hrvatska je u rujnu 1995. izdana od SAD-a
· 4 min čitanja
JAVNA TAJNA
U utorak smona na portalu objavili tekst s jasnom porukom, kako je konačno došlo vrijeme za pravu istinu o vojnoj operaciji „Una95“, u kojoj je službeno poginulo 49 hrvatskih vojnika. Ta istina, je zapravo javna tajna koju svi znaju, ali i dalje šute, jer bi prozivanje stvarnih krivaca za hrvatske žrtve, povuklo za sobom i neke druge zaključke, koje godinama pokušavamo izbjeći.
Richard Holbrooke
Kao što je poznato, Sjedinjene Američke Države zatražile su od Hrvatske zaustavljanje operacije „Maestral“ te odustajanje od pokretanja operacije „Burin“ kojoj je cilj bio oslobađanje širem područja Istočne Hercegovine. Navedene operacije planirane su dulje vrijeme i zbog toga nisu izostali niti rezultati na bojnom polju. Amerikanci su ih zaustavili zato jer su strahovali od humanitarne katastrofe, koju bi uzrokovao pad Banja Luke. Zahtjev za prestanak operacije „Maestral“ ispunjen je u roku od dva dana i na taj dan Richard Holbrooke, američki diplomat sa zadatkom dovođenja zaraćenih strana za pregovarački stol, odlazi kod predsjednika Tuđmana te traži od njega da pokrene novi napad kojim bi se zauzeo Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi
Iznenadni preokret
Znači, umjesto završetka i realizacije operacija koje su imale logističku i taktičku pripremu, američka administracija traži od Hrvatske, odnosno, vrhovnog zapovjednika njene vojske da doslovno preko noći krene u vojnu operaciju za koju se uopće nisu stekli strateški i logistički uvjeti. Holbrooke je tom prilikom Tuđmanu predao i obavještajne izvještaje CIA-e po kojima su snage bosanskih Srba na tom području slabe i nespremne da pruže jači otpor.
Doslovno preko noći, stvara se vojni plan za ”operaciju UNA“, a postrojbe koje su u njemu sudjelovale, informiraju se o svojim zadacima tek nekoliko sati ranije. Pitanje koje moramo postaviti jest: zašto je Tuđman poslušao Richarda Holbrooka? S raspadom Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države u razdoblju od 1991.-2000. bile su neprikosnoveni vladari svijeta, sila kojoj u političkom, ekonomskom i vojnom smislu nema premca.
Ministar obrane Gojko Šušak razvio je s američkom vojskom i Ministarstvom obrane odličnu suradnju od koje je Hrvatska nedvojbeno imala koristi. Ipak, ne može se reći da je američka politika bila prohrvatska, već se više radilo o težnji za uspostavom ravnoteže. Zato je i pomoć Hrvatskoj bila dozirana po tom principu. Hrvatskoj vojsci namijenjena je uloga ravnopravnog faktora na Balkanu. Problem je nastao kada se pokazalo kako je Hrvatska vojska nadišla tu ulogu te se prometnula u silu koja je uz pomoć HVO-a i armije BiH, sposobna u kratkom roku osloboditi čitavu Bosnu i Hercegovinu, što bi u očima američke politike stvorilo veliku neravnotežu moći na Balkanu. Srbija bi se slomila pod valom izbjeglica, koje bi po nekim planovima probala naseliti u Istočnu Slavoniju.
Memoari znakovita imena
O svemu tome piše Holbrooke u svojim memoarima, ali i knjizi „Tri Jugoslavije.“
Danas znamo kako su postojali planovi i za brzo oslobađanje Istočne Slavonije.
U tom kontekstu postaje jasnije, s američke perspektive, koji je bio cilj operacije „Una.“ Hrvatsko zapovjedništvo, na čelu s predsjednikom Tuđman, pod utjecajem nedavnih vojnih uspjeha, u jednom euforičnom raspoloženju, pristalo je na „savjet“ američkog diplomata Holbrooka, koji je predstavljao samog američkog predsjednika Billa Clintona. Na žalost, radilo se o zamci. Teško je vjerovati kako su američki obavještajci raspolagali s krivim informacijama. Također, vojne jedinice Republike Srpske su se nekim čudom našle na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Nije bilo nikakvog faktora iznenađenja. Prekršena su i sva osnovna pravila ofenzivnog ratovanja. Napadači, u pravilu, trebaju biti brojniji od postrojbi koje se brane 3:1, ili u najgorem slučaju 2:1. Doduše, Hrvati su ta pravila i ranije uspješno kršili, samo u ovom slučaju, neprijatelj koji se branio, bio je nekoliko puta brojniji, a i spreman te pripremljen za operaciju Hrvatske vojske.
Uistinu, došlo je vrijeme da se istina konačno i javno prizna. Hrvatska je u rujnu 1995. izdana od SAD-a kombinacijom smišljene obavještajne podvale i političkog pritiska. Poraz na Uni vjerojatno nije doveo do većeg pada borbenog morala, ali je ipak prouzrokovao, prije svega psihološki, gubitak duhovne i mentalne snage, onog pobjedničkog naleta, iz ranijih uspješnih operacija i pobjeda hrvatskih postrojbi.
19. rujna 1995. operacija ‘Una’Žrtvovani vojnici
Što bi bilo, da nije bilo, bespredmetno je uopće raspravljati. Da je nastavljena operacija „Maestral“ i da je pokrenuta operacija „Burin“, znači, kada bi pali Trebinje i Banja Luka, sasvim izvjesno, NATO bi bombardirao i hrvatske položaje. Teško je reći što je bilo pametno.
Doduše, jedno je sigurno. Operacija „Una“ nikada se nije trebala dogoditi i ti hrabri vojnici žrtve su imperijalističke politike najmoćnije sile svijeta, koja još od „Wilsonove doktrine“ glumi arbitra svjetskog mira, tako što uglavnom izaziva, ili pokreće ratove.
Neka nam ova tragedija bude povijesna pouka. Hrvati ne smiju nikome vjerovati, jer u svjetskoj politici ne postoje prijatelji, nego sami interesi. Nitko nam neće pomoći, osim ako si sami ne pomognemo.
Iznenadni preokret
Znači, umjesto završetka i realizacije operacija koje su imale logističku i taktičku pripremu, američka administracija traži od Hrvatske, odnosno, vrhovnog zapovjednika njene vojske da doslovno preko noći krene u vojnu operaciju za koju se uopće nisu stekli strateški i logistički uvjeti. Holbrooke je tom prilikom Tuđmanu predao i obavještajne izvještaje CIA-e po kojima su snage bosanskih Srba na tom području slabe i nespremne da pruže jači otpor.
Doslovno preko noći, stvara se vojni plan za ”operaciju UNA“, a postrojbe koje su u njemu sudjelovale, informiraju se o svojim zadacima tek nekoliko sati ranije. Pitanje koje moramo postaviti jest: zašto je Tuđman poslušao Richarda Holbrooka? S raspadom Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države u razdoblju od 1991.-2000. bile su neprikosnoveni vladari svijeta, sila kojoj u političkom, ekonomskom i vojnom smislu nema premca.
Ministar obrane Gojko Šušak razvio je s američkom vojskom i Ministarstvom obrane odličnu suradnju od koje je Hrvatska nedvojbeno imala koristi. Ipak, ne može se reći da je američka politika bila prohrvatska, već se više radilo o težnji za uspostavom ravnoteže. Zato je i pomoć Hrvatskoj bila dozirana po tom principu. Hrvatskoj vojsci namijenjena je uloga ravnopravnog faktora na Balkanu. Problem je nastao kada se pokazalo kako je Hrvatska vojska nadišla tu ulogu te se prometnula u silu koja je uz pomoć HVO-a i armije BiH, sposobna u kratkom roku osloboditi čitavu Bosnu i Hercegovinu, što bi u očima američke politike stvorilo veliku neravnotežu moći na Balkanu. Srbija bi se slomila pod valom izbjeglica, koje bi po nekim planovima probala naseliti u Istočnu Slavoniju.
Memoari znakovita imena
O svemu tome piše Holbrooke u svojim memoarima, ali i knjizi „Tri Jugoslavije.“
Danas znamo kako su postojali planovi i za brzo oslobađanje Istočne Slavonije.
U tom kontekstu postaje jasnije, s američke perspektive, koji je bio cilj operacije „Una.“ Hrvatsko zapovjedništvo, na čelu s predsjednikom Tuđman, pod utjecajem nedavnih vojnih uspjeha, u jednom euforičnom raspoloženju, pristalo je na „savjet“ američkog diplomata Holbrooka, koji je predstavljao samog američkog predsjednika Billa Clintona. Na žalost, radilo se o zamci. Teško je vjerovati kako su američki obavještajci raspolagali s krivim informacijama. Također, vojne jedinice Republike Srpske su se nekim čudom našle na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Nije bilo nikakvog faktora iznenađenja. Prekršena su i sva osnovna pravila ofenzivnog ratovanja. Napadači, u pravilu, trebaju biti brojniji od postrojbi koje se brane 3:1, ili u najgorem slučaju 2:1. Doduše, Hrvati su ta pravila i ranije uspješno kršili, samo u ovom slučaju, neprijatelj koji se branio, bio je nekoliko puta brojniji, a i spreman te pripremljen za operaciju Hrvatske vojske.
Uistinu, došlo je vrijeme da se istina konačno i javno prizna. Hrvatska je u rujnu 1995. izdana od SAD-a kombinacijom smišljene obavještajne podvale i političkog pritiska. Poraz na Uni vjerojatno nije doveo do većeg pada borbenog morala, ali je ipak prouzrokovao, prije svega psihološki, gubitak duhovne i mentalne snage, onog pobjedničkog naleta, iz ranijih uspješnih operacija i pobjeda hrvatskih postrojbi.
Iznenadni preokret
Znači, umjesto završetka i realizacije operacija koje su imale logističku i taktičku pripremu, američka administracija traži od Hrvatske, odnosno, vrhovnog zapovjednika njene vojske da doslovno preko noći krene u vojnu operaciju za koju se uopće nisu stekli strateški i logistički uvjeti. Holbrooke je tom prilikom Tuđmanu predao i obavještajne izvještaje CIA-e po kojima su snage bosanskih Srba na tom području slabe i nespremne da pruže jači otpor.
Doslovno preko noći, stvara se vojni plan za ”operaciju UNA“, a postrojbe koje su u njemu sudjelovale, informiraju se o svojim zadacima tek nekoliko sati ranije. Pitanje koje moramo postaviti jest: zašto je Tuđman poslušao Richarda Holbrooka? S raspadom Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države u razdoblju od 1991.-2000. bile su neprikosnoveni vladari svijeta, sila kojoj u političkom, ekonomskom i vojnom smislu nema premca.
Ministar obrane Gojko Šušak razvio je s američkom vojskom i Ministarstvom obrane odličnu suradnju od koje je Hrvatska nedvojbeno imala koristi. Ipak, ne može se reći da je američka politika bila prohrvatska, već se više radilo o težnji za uspostavom ravnoteže. Zato je i pomoć Hrvatskoj bila dozirana po tom principu. Hrvatskoj vojsci namijenjena je uloga ravnopravnog faktora na Balkanu. Problem je nastao kada se pokazalo kako je Hrvatska vojska nadišla tu ulogu te se prometnula u silu koja je uz pomoć HVO-a i armije BiH, sposobna u kratkom roku osloboditi čitavu Bosnu i Hercegovinu, što bi u očima američke politike stvorilo veliku neravnotežu moći na Balkanu. Srbija bi se slomila pod valom izbjeglica, koje bi po nekim planovima probala naseliti u Istočnu Slavoniju.
Memoari znakovita imena
O svemu tome piše Holbrooke u svojim memoarima, ali i knjizi „Tri Jugoslavije.“
Danas znamo kako su postojali planovi i za brzo oslobađanje Istočne Slavonije.
U tom kontekstu postaje jasnije, s američke perspektive, koji je bio cilj operacije „Una.“ Hrvatsko zapovjedništvo, na čelu s predsjednikom Tuđman, pod utjecajem nedavnih vojnih uspjeha, u jednom euforičnom raspoloženju, pristalo je na „savjet“ američkog diplomata Holbrooka, koji je predstavljao samog američkog predsjednika Billa Clintona. Na žalost, radilo se o zamci. Teško je vjerovati kako su američki obavještajci raspolagali s krivim informacijama. Također, vojne jedinice Republike Srpske su se nekim čudom našle na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Nije bilo nikakvog faktora iznenađenja. Prekršena su i sva osnovna pravila ofenzivnog ratovanja. Napadači, u pravilu, trebaju biti brojniji od postrojbi koje se brane 3:1, ili u najgorem slučaju 2:1. Doduše, Hrvati su ta pravila i ranije uspješno kršili, samo u ovom slučaju, neprijatelj koji se branio, bio je nekoliko puta brojniji, a i spreman te pripremljen za operaciju Hrvatske vojske.
Uistinu, došlo je vrijeme da se istina konačno i javno prizna. Hrvatska je u rujnu 1995. izdana od SAD-a kombinacijom smišljene obavještajne podvale i političkog pritiska. Poraz na Uni vjerojatno nije doveo do većeg pada borbenog morala, ali je ipak prouzrokovao, prije svega psihološki, gubitak duhovne i mentalne snage, onog pobjedničkog naleta, iz ranijih uspješnih operacija i pobjeda hrvatskih postrojbi.
