Šutnja ministrice Divjak na vrijeđanje žrtava Ovčare

Dakle, što se nje tiče, mogu profesori javno „srati na Bleiburg“ (Kapović), mogu zazivati smrt kardinala (Stubs), mogu željeti bombe na desničare (profesorica iz Osijeka), mogu sada već ovako pljuvati i po žrtvi Vukovara poput Šolića, ništa im se ne će dogoditi jer štiti ih ministrica koja i sama pripada toj gnusnoj protuhrvatskoj klateži koja je i sama, poput njih, politički poremećena Može li itko zamisliti da neki izraelski profesor nakon posjeta s učenicima memorijalnome centru Yad Vashem, memorijalnome centru posvećenom žrtvi holokausta, objavi kako mu se povraća zbog laži koje je čuo, zato što nije čuo i drugu stranu, odnosno Hitlerove naciste. Svašta, naravno, možemo zamisliti pa i takva profesora u Izraelu, no u stvarnosti to se nikada ne će dogoditi ne zato što u Izraelu ne bi bilo pomahnitalih i psihički oboljelih pojedinaca nego zato što takvi nikad ne će doći u situaciju da podučavaju učenike i vode ih na ekskurziju u Yad Vashem. A ako bi se teoretski to i dogodilo, takav bi profesor završio u ludnici, bolnici ili bi mu bilo oduzeto državljanstvo. Ono što je, pak, u Izraelu i svakoj drugoj normalnoj državi nezamislivo, u Hrvatskoj je, na žalost, moguće. Profesor Marko Šolić iz zagrebačke Osnovne škole “Matija Gubec“ nakon što je s učenicima posjetio Memorijalni centar Domovinskoga rata objavio da mu se povraća od onoga što je čuo, odnosno od činjenice da nije čuo „istinu“ druge, srpske strane. Privatni stav prof. Šolića mogao bi ostati privatni govor mržnje koji nikoga ne zanima i nikoga ne iritira kad on ne bi bio profesor državne škole, državni službenik kojega ovaj narod plaća da štiti vrijednosti i interese države. Zato stav tog državnoga plaćenika ostavlja bez daha i bez teksta. Postoji li u ovoj državi išta nevinije od vukovarske žrtve pa ako smo dopustili da se i po njoj ovako gazi, pitanje je li nam preostalo kao narodu i kao državi još išta sveto. Ovakvo izrugivanje vukovarskoj žrtvi ne samo što je sumrak pameti nego vraća u sjećanje neprebolne slike Ovčare i drugih stratišta i bezbrojne tragedije naših ljudi. Gospođa Ružica Markobašić bila je supruga specijalca Davora Markobašića, u šestom mjesecu trudnoće. Srpski okupatori bajunetom su joj probili vaginu, ubili nju i dijete u njoj. Njezin suprug teško danas podnosi činjenicu što je otišao na bojišnicu ostavljajući ju doma. I danas, evo, 28 godina poslije, nađe se jedan čovječji smrad od profesora koji o državnomu trošku pljuje po žrtvi i te nesretne žene govoreći da mu se povraća zato  što nije čuo i drugu stranu, misleći valjda da je trebalo pozvati ubojice te žene da održe, radi njegova shvaćanja objektivnosti, predavanje o tomu što se dogodilo. Taj profesor također ironizira činjenicu da su balvane prije 28 godina postavljali u zadarskome zaleđu na prometnice arkanovci i četnici pa nama koji smo živi svjedoci toga razdoblja preostaje da nismo vidjeli što smo vidjeli i da ne znamo ono što znamo. Svoju objavu zaključio je trijumfalno ironiziranjem HOS-ovaca kao junaka. Nema dvojbe da su Šoliću umjesto HOS-ovaca heroji Beli orlovi, oni koji su na Ovčari do smrti zatukli mladoga HOS-ovca Jeana Nicoliera ili Sinišu Glavaševića. Optužuje, dakako, Hrvatsku za Herceg-bosnu kao da BiH nije i država hrvatskoga naroda. Šolić je dobio opomenu pred otkaz. Još prije, Šolić je podupirao srpske učenike koji u Vukovaru nisu htjeli ustajati na hrvatsku himnu. Po svemu se vidi da je riječ o jugonostalgičarskome fanatiku koji ne samo što nema ni odgoja ni srca za Hrvatsku, nego je srcem uz agresore i srpske ubojice. Ravnateljici je škole odsustvo nadzora nad učenicima grijeh, a ne zato što stavlja u istu razinu Ružicu Markobašić u njezina koljača četnika. Sama ravnateljičina sankcija i obrazloženje govore koliko ona osjeća ovaj narod i ovu naciju, koliko osjeća vukovarsku žrtvu kao vlastitu. Ima pojedinaca koji opravdaju postupak prof. Šolića, neki iz jugonostalgičarskih sentimenata, drugi zato što su u političkom smislu neizgrađeni, a treći zato što su plitkoga uma i nesvjesni manipulacije. Najstravičniji, pak, znak moralne i političke hipokrizije šutnja je ministrice školstva Blaženke Divjak. Prije godinu i pol ona je u istoj toj školi „Matija Gubec“ ekspresno smijenila vjeroučitelja Krešimira Bagarića koji je, ogorčen sudbinom generala Praljka u Haagu, pred učenicima neprimjereno izjavio kako bi zbog svega trebalo strijeljati Mesića i Vesnu Pusić. Prije nekoliko mjeseci u Zadru je samovoljno dekretom smijenila ravnatelja jedne srednje škole lažirajući činjenice o učeničkoj igri s upaljačem i tetoviranjem slova „U“ na nadlaktici jedne učenice. Dakle, što se nje tiče, mogu profesori javno „srati na Bleiburg“ (Kapović), mogu zazivati smrt kardinala (Stubs), mogu željeti bombe na desničare (profesorica iz Osijeka), mogu sada već ovako pljuvati i po žrtvi Vukovara poput Šolića, ništa im se ne će dogoditi jer štiti ih ministrica koja i sama pripada toj gnusnoj protuhrvatskoj klateži koja je i sama, poput njih, politički poremećena. Za koju je to država 90-ih tekla krv u potocima? Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr