SUZE NA PROMOCIJI: Djevojčica u plavom kaputiću i vukovarski branitelj napisali knjige.

SUZE NA PROMOCIJI: Djevojčica u plavom kaputiću i vukovarski branitelj napisali knjige. U stihovima uživala i predsjednica! Svima onima koji poštuju tešku vukovarsku povijest, preporučujemo autentična djela "Moja rijeka suza" i "Ne plači, moj dobri anđele", jer ih, između ostalog, krasi činjenica da su iznikla "iz prve ruke", odnosno napisana su od autentičnih svjedoka tog teškog vremena. U zagrebačkom hotelu Internacional održana je promocija knjiga “Moja rijeka suza”, autorice Željke Mitrović Jurić, djevojčice iz vukovarske kolone čije su slike obišle svijet i “Ne plači, moj dobri anđele”, autora Damira Plavšića, vukovarskog branitelja i logoraša. Sala u kojoj je održana promocija bila je pretijesna za sve one koji su željeli uživo vidjeti ovo dvoje vukovaraca koji su svoja teška životna iskustva iz rata pretočili u poeziju. Jedna od onih koji su zainteresirano slušali ulomke iz ovih knjiga bila je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović. Na ovoj emotivnoj promociji tijekom koje su se izmjenjivale suze i smijeh, osim čitanja ulomaka iz knjiga redali su se i emotivni govori pa je tako o Vukovaru nekad i sada govorio i gradonačelnik grada-heroja, Ivan Penava. Željka Mitrović Jurić koja je u hrvatskom narodu zaživjela kao “djevojčica u plavom kaputiću”, o svojim je noćima u vukovarskom podrumu i samom odlasku iz grada progovorila kroz pjesme koje su teške i turobne pa u jednoj od njih kazuje kako su je umjesto “priča za laku noć uspavljivale granate”. Željka je svojedobno za naš portal otkrila i razloge svojih suza tada, u odlazećoj koloni: “Tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece su obilazili branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla i još neki.. Moju obitelj je otac napustio prije rata pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco… Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio… On je bio sa mnom u koloni. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla “on je ustaša iz Njemačke”. Bili smo u šoku, ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici strgali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tad sam počela plakati – otkrila je Željka. Damir Plavšić rođeni je Vukovarac kojeg je rat zatekao na studiranju u Zagrebu. Plavšić je 1991. godine, odmah nakon zadnjeg ispita otrčao braniti svoj rodni grad i to s automatskom puškom, bombama i samokresom koje je netom prije kupio: “Kroz što sam sve prošao u ratu u Vukovaru, od snajperskih promašaja, iskakanja kroz prozor ravno među agresorske vojnike, akcije čišćenja, eksplozije više tenkovskih granata u kuću iz koje sam pucao, avionske bombe, granate… Zaista ovako se nešto bez Božje pomoći nikada i nikako ne može preživjeti. Nisam nosio nikakav vjerski simbol, ali sam nosio vjeru u Boga u sebi a svaki puta kada sam odlazio na stražu ili u borbu kratko sam se pomolio Bogu da me čuva. Najteže mi je u životu bilo kada sam prvi put ubio…”, samo je dio vrlo zanimljivog Plavšićevog svjedočanstva objavljenog na portalu Vjera i djela. Svima onima koji poštuju tešku vukovarsku povijest, preporučamo autentična djela “Moja rijeka suza” i “Ne plači, moj dobri anđele”, jer ih, između ostalog, krasi činjenica da su iznikla “iz prve ruke”, odnosno napisana su od autentičnih svjedoka tog teškog vremena.