SVAKI IDIOT MISLI DA ZNA ŠTA JE RAT? POGOTOVO ONI KOJI U NJEMU NISU BILI!

Zar ste sve to olako zaboravili? Kako da danas priđemo ljudima i da im kažemo kako nitko od nas nije vodio osobni rat iz osobnih interesa. Vodili smo borbu za opstojnost Hrvatskoga naroda…

Daleko je 1991. godina ali za mene ipak tako blizu. Iako je tada bio rat i prolazio sam kroz pakao rata, ponekada se rado sjetim tih vremena iz samo jednog razloga TADA SMO BILI PONOSNI, MLADI I ZDRAVI.

Tada nas je narod poštivao jer u nama su vidjeli spasitelje koje je Bog poslao da spase Hrvatsku, da konačno dobijemo svoju državu koju smo svi zajedno toliko željeli. Danas osjećamo da nas je društvo u velikoj mjeri odbacilo, kao da je isto to društvo zaboravilo što smo učinili za državu, za narod, za našu budućnost, za buduće generacije… 

Nakon OLUJE – Vojno redarstvene akcije 1995. godine, veličanstvene pobjede Hrvatskoga naroda i Hrvatske vojske, narod nam je klicao po trgovima diljem Hrvatske, bacao po nama cvjeće, a zatim kao da su pljunuli na heroje. Narod koji ne zna da cijeni i voli svoje nije zavrijedio da postoji. Ako sami ne znamo da cijenimo svoje kako onda da očekujemo od drugih da nas cijene i poštuju. Zavrijedili smo smo barem toliko da nam narod vjeruje, da nas poštuje! Čuvat ćemo Lijepu našu kao zjenicu svoga oka.

Pokazali smo cijelome svijetu šta možemo kada smo složni, pokazali smo što je Hrvatski ratnik. Zar ste zaboravili 1991. godinu?

Kada su naši heroji ostavljali svoj dom, svoje najmilije i krenuli ginuti na prvu crtu bojišnice. Mnogi su se tada skrivali po skloništima jer su se bojali i to je razumljivo, ali šta mislite kako je tek bilo nama braniteljima?

Zar ste sve to olako zaboravili? Kako da danas priđemo ljudima i da im kažemo kako niko od nas nije vodio osobni rat iz osobnih interesa. Vodili smo borbu za opstojnost Hrvatskoga naroda, za ljepšu i sretniju budućnost budućih naraštaja. 1991. kada je bila upitna Hrvatska opstojnost, mladi i zdravi, stali smo pred tenkove, pred puno jačeg i nadmoćnijeg neprijatelja naoružani samo pješačkim naoružanjem.

Nismo mogli gledati kako nam razaraju zemlju, kako ubijaju našu djecu, nevine i nemoćne, kako razaraju naše gradove i sve što je Hrvatsko. 

Tada sam i ja osobno osjetio dužnost, iz moralnih razloga zaboravio na svoju mladost i karijeru, te kao i mnogi domoljubi stao u obranu naše domovine. Tada sam imao 23 godine, mlad, zdrav i pun ljubavi prema domovini. Ostavio sam sve, svoju mater, svoju braću i sestre, svoju djevojku i potpuno svjestan krenuo u pakao rata. 

Nisam mario za svoj mladi život, za svoje zdravlje i svoju budućnost. Nisam znao šta je rat niti šta me čeka, pa nisam niti osjećao strah, sve dok nisam okusio miris baruta, krvi, paleži, miris smrti.

Nisam znao kakav je to osjećaj kada moraš ubijati ljude iako su to bili neprijateljski vojnici, kako bi spasio vlastiti život i živote svojih suboraca. Morali smo jedni drugima međusobno čuvati leđa i djelovali smo kao prava organizirana i civilizirana vojska za razliku od neprijatelja.

Kako da riječima opišem ratna zbivanja kroz koja sam prošao?

Bila je zima, hladno, mokro i blatno u rovu na prvoj crti bojišnice. Na trenutak razmišljaš o svojim bližnjima, a kada oko vas počnu padati granate iz raznih projektila, zaboravite na svoje bližnje. Počnete razmišljati o tome kako da izvučete živu glavu.

Osjećaj je jeziv kao i strah koji je prisutan. Granate koje padaju oko vas stvaraju zaglušujuću buku i tlo podrhtava. Šćućureni u rovu, promrzli, neispavani, molite dragoga Boga da to čim prije završi, i tako iz dana u dan. Ne spavate baš previše zbog straha i adrenalina koji imate u sebi.

Jedete samo hladne skoro smrznute konzerve, ne perete se danima i smrdite sami sebi, promrzli ste, a nemate se gdje ugrijati. Razmišljate, što bi sada dao da sam sada sa onima koje volim negdje na sigurnom i toplom. No oni su kilometrima daleko!

Bože kada će ovo da završi? Dani sporo prolaze i imate osjećaj kao da traju čitavu vječnost. Iz dana u dan neprijatelj je sve žešći, a samim time i život vam je na kocki. Ko je ikada prije mogao i pomisliti da ćete se kockati svojim životom? Ipak moral je velik i drži vas pomisao kako svojim prisustvom i prisustvom svojih suboraca doprinosite da nevini ljudi žene, djeca, starci, bogati i siromašni ne padnu u ruke neprijatelju.

Štitite svoj narod, svoj teritorij i na trenutke pomislite kako se možda ponašate kao životinja jer tako se i osjećate. U vama kao da se na trenutke budi onaj životinjski instinkt, želja za preživljavanjem.

Dali ste kada gledali smrti u oči, osjetili miris baruta i krvi?

Gledate preplašena lica svojih suboraca oko sebe koji drhte od hladnoće i boje se za svoje živote. Nikome od nas prisutnih nije svejedno ali računamo na visoki moral i obučenost Hrvatske vojske. Do nas dopiru informacije o uspješnim operacijama profesionalnih brigada ZNG-a koje su uspjele potisnuti neprijatelja na početni položaj nakon krvavih i teških borbi koje su se vodile za grad Sisak. Nakon takvih uspjeha moral nam raste još više i nakon nekog vremena više ne osjećate strah i vjerujete u pobjedu, napisao je, Dražen Glogović