SVI BRANITELJI BI TREBALI BITI OSLOBOĐENI PARTICIPACIJE KOD LIJEČNIKA

Hrvatska država relativno često nije fer, jer u pojedinim slučajevima (ala četničke „Novosti“, Documenta, SNV i sl.) više pomaže takve nego istinske branitelje. Inače, i bolnice su pune hrvatskih branitelja. O tome se ne govori i ne piše. Legenda Domovinskog rata Roko Mijić jednom kaže „tko zna s čim su nas sve trovali u vrijeme rata“? U vrijeme komunizma partizanski borci sve do 1990. imali su brojne privilegije i kad su se liječili. Kakve privilegije u tom smislu imaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu?

Napisao: Mladen Pavković

Svakog mjeseca, u prosjeku umre oko 300 hrvatskih branitelja. Ali, to nije konačni broj! Naime, nitko ne zna točan podatak jer svi ne žele sahranu uz vojne počasti, na što imaju pravo, pa se točan broj umrlih junaka Domovinskoga rata i ne zna.

Što će na to reći oni koji neprestano lupetaju o braniteljskim privilegijama i tome slično? Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata ljudi koji su bili prvi kad je trebalo imali su „privilegije“ „zaraditi“ metak, a kad se većina od njih vratila s prvih crta obrane u tzv. normalni život nisu dobili ništa, niti su tražili bilo kakve povlastice. Od pola milijuna registriranih branitelja hrvatska država zbrinula je isključivo one koji su stradali u ratu, a takvih je možebitno nešto više od 50 tisuća. Jesu li to „privilegirani“ branitelji, na koje se na žalost također baca smeće i blato?

Kad je počeo pakao

Hrvatski branitelji sve su više trn u oku raznim hohštaplerima, ulizicama, dezerterima, izdajnicima i ratnim profiterima. Da bi opravdali svoje ne sudjelovanje u obrani hrvatske Domovine kontinuirano šire priče, poput Rade Šerbedžije ili Milorada Pupovca, o tome da se ne zna tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku, odnosno da žrtve nisu bile samo s jedne strane, već i s one druge, koja je iz Beograda s cvijećem slala tenkove prema Vukovaru, Osijeku, Županji ili pak Škabrnji.

Svi su 1990. i 1991. imali prilike stati u obranu Domovine. Nisu svi mogli ni trebali biti s puškom u ruci, ali nisu trebali ni poput šerbedžija pobjeći kad je počeo pakao.

Hrvatska se mora obračunati s onima kojih nije bilo “nigdje“ kad je trebalo, a danas su ih puni mediji u kojima nam prodaju boze umjesto limunade, a puni su im džepovi para kao da su ih naslijedili od svojih najmilijih. A u tom pogledu na žalost ni hrvatska država relativno često nije fer, jer u pojedinim slučajevima (ala četničke „Novosti“, Documenta, SNV i sl.) više pomaže takve nego istinske branitelje.

Inače, i bolnice su pune hrvatskih branitelja. O tome se ne govori i ne piše. Legenda Domovinskog rata Roko Mijić jednom kaže „tko zna s čim su nas sve trovali u vrijeme rata“? U vrijeme komunizma partizanski borci sve do 1990. imali su brojne privilegije i kad su se liječili. Kakve privilegije u tom smislu imaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Svi hrvatski branitelji, ako ništa drugo, trebali bi biti oslobođeni plaćanja zdravstvene participacije, a nisu ni to.

1950 nestalih

Što je pak s pričom o onima koji su si nakon rata sami oduzeli živote? Takvih je više od tri tisuće. Svaki dan u prosjeku barem jedan branitelj izvrši suicid. Većina to radi zbog nebrige hrvatske države prema njima i njihovim obiteljima, odnosno marginaliziranja i podcjenjivanja njihove uloge u Domovinskome ratu. Koga to briga? Redatelj Jakov Sedlar priprema i igrani film o tim strašnim suicidima, ali bojimo se da je taj projekt unaprijed „osuđen na propast“, jer će ga ekstremni ljevičari „dočekati na nož“, kao „slabo je to umjetničko djelo“! (Sic!)

Kod nas su mnoge vrijednosti okrenute naglavačke. To se godinama radi sustavno i – namjerno. Tako imamo „menagere godine“, a još uvijek nemamo službeno Junake hrvatskog Domovinskoga rata! Za većinu ekstremnih ljevičara svaki je „dobar“ branitelj koji počiva na groblju!

Republika Hrvatska još uvijek traži 1950 nestalih osoba u vrijeme Domovinskoga rata. Nitko ne zna gdje su toliki ljudi?! Još nitko nije odgovarao ni za oko 150 dosad pronađenih masovnih grobnica. Taj „scenarij“ već je viđen nakon II. svjetskog rata. Kolike su nevine ljude pobili partizani i komunisti, a prema riječima dr. Andrije Hebranga u Hrvatskoj neke mračne sile ne dozvoljavaju ni da se nakon toliko godina od Hudih jama, Jazovke, Macelja i drugih masakra, iskopaju sve te nevine žrtve i da ih se dostojno sahrani!

Stoga, kako god okrenuli, hrvatski branitelji nemaju pravo šutjeti, odnosno mučati!.

Netko tim i takvim hohštaplerima već jednom treba reći – dosta, odnosno – za to se nismo borili! T