Što više promatramo ovu fotografiju to ona u nama izaziva jače emocije.
Neki puta olako shvaćamo onu staru izreku “slika govori više od tisuću riječi”, a onda nam se dogodi da naletimo na fotografiju u koju se zadubimo i promatramo ju barem nekoliko minuta. Svima nam je poznat onaj uzbudljivi i katkada emotivni osjećaj kada promatramo fotografiju, a u glavi nam samo naviru nove riječi koje bi ju opisale. Baš je jedna takva fotografija osvanula na društvenim mrežama. Ona datira iz vremena Domovinskog rata, a opisuje jedan
iskreni i čisti čin ljubavi.
Složit će se mnogi kako gotovo svaka fotografija iz Domovinskog rata u nama izaziva jedan osjećaj strahopoštovanja, pijeteta i tuge. Ponajviše zato što smo navikli gledati lica naših izmučenih boraca, do temelja srušene gradove, rupe na zvonicima naših crkava,
kolone uplakane djece, žena i staraca koji su izgubili svoje domove, ali tu i tamo zna se pojaviti i komadić povijesti koji nam zagrije srca i izmami osmjeh. Takav komadić povijesti baš je ova fotografija, ona nam zapravo opisuje za što su se borili naši heroji,
a to je jednom riječju – ljubav. Ljubav prema majci, djevojci, djetetu, obitelji, gradu i na koncu domovini. Naši borci nisu kretali u rat iz mržnje, obijesti ili inata već iz ljubavi prema bližnjima, to jest, kako bi njihovi voljeni imali siguran život, a ova slika to najbolje opisuje, donosi
zagreb.info.
O ratu će se učiti više
Kako Domovinski rat spada u noviju povijest, o njemu se iznenađujuće malo uči, pa tako vrijedi spomenuti i kako će se uskoro u školama učiti puno više o Domovinskom ratu nego što se do sada učilo. Ta je činjenica veoma pohvalna jer se ovoj, nama vrlo važnoj tematici, do sada pridavalo premalo pažnje, a prema izjavama autora novog kurikuluma u buduće će se o Domovinskom ratu puno više učiti i posvetit će mu se više sati nego do sada.
Raketiranje Zagreba
Podsjetimo, u Domovinskom ratu stradao je i Zagreb. Raketiranje Zagreba označava dva raketna napada kasetnim bombama kojega su počinili 2. i 3. svibnja 1995. pobunjeni Srbi na civilne ciljeve u Zagrebu. U napadu je ubijeno sedam, a ranjeno najmanje 200 hrvatskih civila.
Među poginulima je bio Luka Skračić, student prve godine filmske režije, a među ranjenima hrvatska primabalerina Almira Osmanović i još 16 drugih balerina i baletana koje je napad zatekao u baletnoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta na Mažuranićevom trgu. Raketiranje je provedeno kao odmazda za vojni poraz pobunjenih Srba tijekom Operacije Bljesak. Zagreb je bio najveći u nizu od nekoliko hrvatskih gradova pogođenim raketnim napadima.
Projektili iz raketnog sustava Orkan pali su 2. svibnja na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, a dan potom i na Dječju bolnicu u Klaićevoj, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, na Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar,na središte grada, ADU te zračna luka Pleso.
Napad je naredio
Milan Martić, čime se kasnije hvalio pred kamerama. To njegovo hvalisanje koje je zacijelo bilo namijenjeno hrabrenju stanovništva srpske paradržave i širenju pouzdanja da vodstvo kojem je Martić bio na čelu može osigurati obranu od oružane sile Republike Hrvatske, na kraju je dovelo do suđenja na Haškom sudu i kazne od 35 godina zatvora. U presudi Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije iznosi se da su kasetni projektili iz VBR Orkan kojima je gađan Zagreb neselektivno oružje, gdje se zasipava elipsa površine 160 x 180 metara radi djelovanja protiv ljudi, pri čemu je – obzirom da su rakete ispaljivane s krajnjeg dometa – odstupanje raketa od nominalnog cilja čak 1 km. Polazeći od takvih činjenica, Sud zaključuje da je raketiranje koje je naredio predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Martić
namjerno poduzeto protiv civila kao ciljeva napada, a u svrhu širenja terora među civilnim stanovništvom.
Složit će se mnogi kako gotovo svaka fotografija iz Domovinskog rata u nama izaziva jedan osjećaj strahopoštovanja, pijeteta i tuge. Ponajviše zato što smo navikli gledati lica naših izmučenih boraca, do temelja srušene gradove, rupe na zvonicima naših crkava, kolone uplakane djece, žena i staraca koji su izgubili svoje domove, ali tu i tamo zna se pojaviti i komadić povijesti koji nam zagrije srca i izmami osmjeh. Takav komadić povijesti baš je ova fotografija, ona nam zapravo opisuje za što su se borili naši heroji, a to je jednom riječju – ljubav. Ljubav prema majci, djevojci, djetetu, obitelji, gradu i na koncu domovini. Naši borci nisu kretali u rat iz mržnje, obijesti ili inata već iz ljubavi prema bližnjima, to jest, kako bi njihovi voljeni imali siguran život, a ova slika to najbolje opisuje, donosi zagreb.info.
