TAKO SE VOLI VUKOVAR: Supružnici branili grad, a onda ga obojali umjetnošću

Iako je to teško pojmiti, ovi su umjetnici 90-tih srčano puškama branili svoj grad, a njihove priče su nadasve inspirativne za sve one koji se danas bore s PTSP-om, beznađem i bezvoljom. Branitelji Vukovara danas slave svoj dan, svatko na svoj način. Hrvatska braniteljica Violeta Grdić i njen suprug Dubravko Duić obol Danu hrvatskih branitelja Vukovara dat će izlaganjem svojih umjetničkih radova na izložbi postavljenoj tim povodom. Iako je to teško pojmiti, ovi su umjetnici 90-tih srčano puškama branili svoj grad, a njihove priče su nadasve inspirativne za sve one koji se danas bore s PTSP-om, beznađem i bezvoljom. Eta i Dunja, tako ih od milja zovu Vukovarci, u ratu su prošli pravi križni put. – Kada sam svojoj baki rekla da sam se prijavila u ZNG darovala mi je posvećenu krunicu koju sam nosila cijelo vrijeme oko vrata. Bilo je dana kada sam se i sama pomolila Bogu da nas čuva…. a sada kad razmislim što sam sve preživjela sa sigurnošću mogu reći da me Bog sačuvao i zaštitio od zla koje se dogodilo Vukovaru. – riječi su Violete Grdić. Iako je već pred sam pad grada prošla sito i rešeto, proboj je nešto što će pamtiti za cijeli život. U proboj je krenula s grupom od 35 ljudi, branitelja i civila, okupljenih kod tržnice u Borovu naselju. Pod snažnom mitraljeskom vatrom krenuli su uz kanal prema Bogdanovcima, no dva dana kasnije, Violeta se izdvojila s dvojicom Tigrova – Damirom Pučakom iz Kutine i Mladenom Dugorepcem iz Marije Bistrice – s kojima je pregazila kanal kod mosta i s druge strane u visokoj travi preležala cijeli dan jer je već bilo svanulo. Kad je pala noć, puzali su do šume, napredujući prema silosu, u nadi da će zaobići Bršadin. Tko je mogao znati da će svi troje biti ranjeni, da će im se slika posve izokrenuti, da će zalutati. Naletjeli su na poteznu rasprskavajuću minu, ona je zaradila šest gelera u desnu nogu, stopalo, potkoljenicu i natkoljenicu, ali odustajanja nije bilo. Tek uzaludnog lutanja, pa su se u jednom trenutku našli na Orlovači, srećom, neopaženi. Uzeli su potom, preko njiva, pravac prema Pačetinu gdje ih je mještanin izdao pa su, bježeći pred ruljom naoružanom noževima, spas pronašli u kukuruzu, ležali i čekali noć. Izranjavani i teška koraka uputili su se prema Tordincima i stigli u Vinkovce. Kada su tog 30. studenoga, deset dana nakon proboja iz opkoljenog Vukovara ušli u Malu Bosnu, nitko ondje nije prepoznao da je ona žena…. Časnička namjesnica HV-a, koja je karijeru gradila u 204., kasnije i 5. gardijskoj brigadi, kao pripadnica samostalne izvidničke satnije odlazila na teren u zadarsko zaleđe i na južno bojište, stjecala znanja na vojnom učilištu Petar Zrinski, sudjelovala u akcijama Bljesak i Oluja, 1999. otišla je u mirovinu. Njen suprug, Dubravko Duić, iza sebe ima jednako tešku priču: – Tog 18.11. kad su nas sve zarobili, predali smo oružje, posložili su nas u kolonu i tjerali da hodamo prema Ovčari. Tri krvava mjeseca u Vukovaru naprave od tebe čovjeka koji ogugla na sve. U tom busu, umjesto da sam umirao od straha jer idem na streljanje, ja sam se prestravio kad sam vidio svoju ruku. Desna ruka bila mi je svezana za lijevu od suborca sa kojim sam sjedio. Svezali su nas užetom za sušenje veša i toliko stegnuli kliještima da su prsti naticali i plavili naočigled. Razmišljao sam kako je to grozno. Pa što ću bez desne ruke, sa njom sam crtao, pisao – kazao je Dunja za 24 sata. Iako je iz rata izašao kao 80%-tni invalid, ruke kojima danas stvara impresivna umjetnička djela srećom ga dobro služe. Upravo njegovih izranjavanih ruku djela, kao i djela njegove supruge Violete, mogu se vidjeti na izložbi postavljenoj u Vukovaru.