Tanja Belobrajdić: VUKOVARSKI ROMAN

Dana 28. travnja 2015. u 18 sati u Gradskoj knjižnici Vukovar održat će se svečana promocija romana CRNI KAPUT autorice Tanje Belobrajdić Piše: Mate Bašić Roman Tanje Belobrajdić “Crni kaput” namjerno je označen novoskovanom terminološkom odrednicom “vukovarski roman” , upravo zbog konteksta u kojemu se pojavljuje, na način na koji je odrednica “Vukovar” u osvit 21. stoljeća – čak i na planetarnoj razini – zadobila slične konotacije kakve se podrazumijevaju na spomen pojmova kakvi su Staljingrad, Varšavski geto, Katynska šuma: kao mjesto bezumnoga, uz to neshvatljiva rušilačkoga i smrtonosnog pohoda loše civiliziranih, ali tehnički moderniziranih barbara, Termopile našega doba, ili još bolje rečeno, Siget kao sudbina, novovjeko “europsko čudo”, “rematerijalizacija posljednjih vitezova Europe u otporu”, kako bi se danas mogao izraziti onodobni francuski kardinal Armand Jean du Plessis de Richelieu et de Fronsac. A posebice stoga što je romana, ergo, fikcijske proze na temu Vukovara u Domovinskom ratu – a što smo utvrdili i za filmsku industriju – doista malen broj. Ništa pretenciozno, dakle. Makar, roman Tanje Belobrajdić itekako je utemeljen na dokumentaristici, roman je to koji bi se u svojedobnoj terminologiji najvjerojatnije svrstao u okvire tzv. iskustvene proze: od same uvodne posvete, pa do kraja, teško se oteti dojmu da nije riječ o memoarsko-dnevničkim zapisima – način na koji su dragovoljci dolazili u Vukovar, osobe s kojima su se susretali, događaji i okolnosti čijim su akterima bili i kojima su bili izloženi, toliko je plastično prikazano da je čitatelju, pogotovo onodobnom “individualno zainteresiranom subjektu”, teško pronaći makar neki od likova, makar neki od događaja, makar nešto u čemu se nije i sam prepoznao. A samoidentifikacija, poistovjećivanje, ionako je jedan od krajnjih efektnih ciljeva umjetnosti, nije li: stvarnost koja se pretvara u fikciju, ne bi li stvorila novu, makar fikcijsku – stvarnost. Jer – ne samo da je autorica osobno bila u redovima branitelja Vukovara, da je cijeli njezin život vezan uz taj podunavski, barokni, dugovječni i starovjekovni grad, makar ona sama bila južnjačkoga, dalmatinskoga podrijetla, relativno daleko od Balkana, kao što je Panonska nizija sama, da čak pritom ima i sasvim specifičan ratni teret koji nosi na leđima (što je ipak neka sasvim druga, uglavnom politikantsko-politička priča – čovjek koji je iskočio iz zarobljeničkoga vozila koje je soptalo kroz panonsko blato prema stratištu, doista je postojao, malobrojni HOS-ovci doista su bili među najhrabrijim braniteljima Vukovara, “prethistorija” gotovo golobradih dragovoljaca u Vukovar navlas slična stvarnosnoj, čak je i famozni “osjećaj” koji izvire između redaka “Crnoga kaputa” – opipljiv, dodirljiv, razumljiv. A baš utoliko ukoliko tome tako jest, roman je i više od sebe sama: on je, zapravo, već skoro gotov filmski (čak i kazališni) scenarij: autorica je cijelu, zapravo jednostavnu priču iza koje ostaju tek šutnja i uskovitlani osjećaji, pretvorila u scenske prizore, u filmske kadrove, u detaljizirani Augustinčićev reljef Matije Gupca, iz čega autoidentifakcijski poriv (pa čak i filozofska racionalizacija) – redukcijsko-dedukcijski, sintetičko-analitički – izvire jednako iz općega prema pojedinačnomu, kako i iz pojedinačnoga prema općemu. Začarani krug je to, naoko. Tanja Belobrajdić je (nesumnjivo!) žensko, no roman je napisan u prvom muškom licu jednine. (…) Međutim, u novije doba, čini se, ovoprimjerna ekapistička formulacija “što god to značilo”, u hrvatskoj je dnevno-političkoj zbilji više postalo putokazom ka razlikovanju “spola” i “roda”, pri čemu je tzv. rodna teorija razvila sustav vrijednosti iz kojih proizlazi da spol, kao biološka odrednica, nema značajnog utjecaja na rod, koji se pak stvara socijalizacijom i kulturacijom, često uz prisilu patrijarhalnog društva. Rod je, prema rodnoj teoriji, društveni konstrukt, a ne biološka danost”. “Žensko autorstvo” Tanje Belobrajdić, međutim, nije ostalo nimalo skriveno: ne samo da se autorica, unatoč grozoti ratne zbilje (a suprotstavljene mladenačkoj pastoralnosti ranijega života u slavonskoj ravnici, makar neminovno pritisnutoj teškim oblakom političke, represivne, povijesti), ipak izbjegava doslovne, detaljizirane slike vukovarskog martirija (na čemu bi, primjerice, proverbijalni Quentin Tarantino itekako razdragano inzistirao, računajući na brutalno poražavajuću poruku), pa radije pribjegava opisu psihološkoga zaumlja, depresivne mjesečarske izgubljenosti i paranoičnog ludila, kakav je opis “tipičan za žensko pismo”, rekli bi. (Iz pogovora, Mate Bašić)