'Tata je slutio da će ga ubiti. Plakao je zbog mame i mene...'

Sandra Rapčak (28) iz Sotina već 26 godina traži tatu Borisa, nestalog hrvatskog branitelja. U trenutku nestanka imao je samo 24 godine. Ona je tad imala tek dvije godine O tati ne pamtim ništa. Ne sjećam ga se. Sve što znam o njemu znam iz priča mame, bake i djeda, ljudi koji su ga poznavali. Kažu mi da je bio divan, dobroćudan, uvijek spreman pomoći svakome, veseljak. Mama mi je pričala kako se igrao sa mnom, govorio mi da sam njegova princeza. Znao me je voziti na svojemu motociklu, govorio je da ću ga i ja voziti jednog dana. Živio je tad za mene, kao što ja danas živim za njega i neću nikad odustati od njegova traženja - kaže tiho Sandra Rapčak (28) iz Sotina. Ona već 26 godina traži tatu Borisa, nestalog hrvatskog branitelja. U trenutku nestanka imao je samo 24 godine. Ona je tad imala tek dvije godine. - Nemam ni slike od tate, ni jednu na kojoj smo on i ja zajedno. Odrasla sam s činjenicom da je nestao u ratu, iako mi dugo nije bilo jasno što to zapravo znači. Vidiš da ga nema i odrastaš s tom spoznajom. Cijeli život mi je žao što ga nisam upoznala - dodaje dok joj se oči cakle od suza. Vratili su ih u selo A Sandra i njezina obitelj, otac Boris, mama Tatjana (46), baka Verica, djed Dragutin i stric Drago, živjeli su mirnim seoskim životom u Sotinu nedaleko od Vukovara. Kao i većina drugih, godinama su se družili sa susjedima Srbima smatrajući ih prijateljima. No u svibnju 1991. godine, nakon pogibije redarstvenika u Borovu, bilo je jasno da se nešto sprema. Srbi su se počeli odvajati, a u srpnju počeli u Srbiju iseljavati svoje žene i djecu. Iako su se oko sela često čuli puškaranje i pokoja eksplozija, Hrvati u Sotinu nisu vjerovali da će doći do međusobnog sukoba. Sandrin otac Boris, koji se od prvog dana prijavio u obranu sela, stric Drago, pa čak i mama, svake su noći odlazili na barikade koje su postavili kako bi kontrolirali ulazak ljudi u selo. Imali su i oružje. Do zadnjeg trena su vjerovali da će sve proći bez problema. Kad je 21. kolovoza iz pravca Srbije i srpskih Negoslavaca krenuo prvi zračni napad na selo, otpor je postao uzaludan. Bilo je kasno i za bijeg, Sotin je bio okupiran. - Tog dana su organizirani autobusi za iseljavanje nas Hrvata iz sela. Moji su danima odbijali otići, ali smo na kraju ipak morali. U prvom autobusu ostalo je samo jedno mjesto i u njega je otišao stric. Mi smo sjeli u drugi. Trebali smo se naći opet u Vinkovcima. Kako smo sjeli i krenuli, tužnim smo pogledom gledali svoje selo iz kojega odlazimo ne znajući ni zašto ni zbog koga. Bojiš se, ne znaš što te čeka i gdje ideš. Došli smo do Lovasa i tu je naš autobus zaustavljen. Autobus u kojemu je bio stric je pušten. Naš je vraćen u selo. Nismo znali zašto - prisjeća se Sandra kobnog dana koji je razdvojio njezinu obitelj. Sljedećih mjesec dana život u selu postao je zlokoban. Većinu vremena s obitelji provodila je u podrumu, iako je Boris svakodnevno odlazio na posao u Vupik, na farmu Jakobovac, gdje je imao radnu obvezu. Sve je bilo puno Srba - Tih zadnjih mjesec dana rujna, što smo bili u selu, stalno smo bili u strahu jer nismo znali što nas čeka. Strica nije bilo, nismo znali ni gdje je jer su sve veze bile prekinute. A onda je došao 30. rujan. Tata je u šest sati otišao na posao. Baka ga je ispratila. Negdje oko osam sati u selo su ušli Srbi i tenkovi JNA. Čula se tutnjava izdaleka. Svi smo se uplašili. Nismo mogli pobjeći u njive jer smo bili okruženi sa svih strana i nisi imao kamo. Otišli smo u podrum, kao i većina ostalih. U jednom trenutku viknuli su nam da izađemo. Izašli smo i vidjeli puno dvorište četnika, ulicu punu tenkova, vojske, domaćih Srba, naših susjeda. Svi su bili naoružani, puni mržnje. Tražili su da se predamo. Njih je bilo previše. Upali smo u njihove ralje - s mukom se Sandra prisjeća osjećaja tog užasnog dana. Zapravo, njezina sjećanja nisu toliko u slikama koliko u strahu i neizvjesnosti koju je kao dvogodišnje dijete instinktivno osjećala. - Do mame i bake došla su dva vojnika. Natjerali su ih da se vrate u podrum. Djeda su odveli na drugu stranu. Mamu su u podrumu natjerali da se skine. Ona je molila da to ne naprave, ali su joj zaprijetili da će ubiti mene i baku koja me je držala. Bila je bespomoćna. Tad su je silovali, prvo jedan, pa drugi. Iživljavali su se nad njom. Kad su završili, istjerali su nas. Vidjeli smo djeda i tog susjeda. Skinuli su ih do gola, vezali bodljikavom žicom, privezali za tenk i vukli kroz cijelo selo. Prvi susjed je htio ubiti baku, ali je drugi to spriječio. Stavili su nas na prikolicu i odvezli preko njiva u Negoslavce, u kuću koja im je služila kao privremeni logor. Prolazili smo preko Jakobovca i Ovčare. Vidjeli smo ukopane tenkove koji su bili okrenuti prema Vukovaru, govori Sandra. Završile u logoru Mamino silovanje ponovilo se i sutradan. Ispitivanja bi trajala cijeli dan i noć. Tjerali su ih da prokažu ljude iz sela koji su imali oružje. Ispitivali su ih i za tatu i strica. - Onda je jedan naš susjed iz sela za tatu rekao: ‘Rapčaka mi stavite na prvo mjesto’ - dodaje Sandra. Nesretne su žene, s djevojčicom, prevezene u Sremsku Mitrovicu i tamo ostavljene. Zabranjen im je odlazak u Hrvatsku. Završile su u Makedoniji, kod bakina brata. Živ je ostao i djed koji je završio u logoru u Sremskoj Mitrovici, iz koje je razmijenjen u prosincu 1991. godine. - Na televiziji smo vidjele prilog o razmjeni i ugledale djeda kako izlazi iz autobusa. Odlučile smo i mi poći u Zagreb. Krenule smo autobusom. Zaustavljene smo na srpsko-hrvatskoj granici. Pravile smo se da spavamo. Mama je imala jednu bombu uz sebe. Rekla je da će nas prije raznijeti nego da im ponovno živa padne u ruke. Nasreću, uspjeli smo doći do Zagreba. Tu smo našli djeda. Stric je cijelo vrijeme, do kraja rata, bio u vojsci. To smo kasnije saznali, pa smo i njega pronašli. Bio je u Vinkovcima - govori nam Sandra dodajući kako su se svi ponovno okupili, ali jedino njezina tate nigdje nije bilo. Tad je započela potragu za ocem koja traje i danas, već 27 godina.

Foto: Danijela Mikola/24sata

- Dobivali smo razne informacije o tati, većinom su bile neistinite. No onda sam slučajno pronašla ženu koja je živjela na Jakobovcu. Toga jutra, kad je tata otišao na posao, ona je sjedila s njim i s čovjekom u čijoj su kući toga jutra pili kavu. Ispričala mi je da je tata govorio da će njega ubiti, predosjećao je to. Plakao je jako, najviše zbog mene i mame. Vrlo brzo nakon toga došli su po njih na tenku. Izveli su tatu i još jednog čovjeka. Pretukli su ih pred kućom i ona kaže da je vidjela da su im obukli srpske uniforme. Odvezli su ih na tenku nekuda, no nije mi znala reći gdje - govori Sandra, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Vukovar. Život je posvetila traženju nestalih. - Prije dvije godine išla sam sa sumještanima na Viši sud u Beogradu na suđenje ratnim zločincima iz Sotina. Onda smo se prvi put našli oči u oči s našim dojučerašnjim susjedima. Razgovarali smo. Prvo nismo željeli, ali onda čovjek postane svjestan da moraš nešto poduzeti ako hoćeš doći do informacija i ako hoćeš pronaći nestalog. Tamo sam razgovarala s našim susjedom koji je osuđen, koji je na kraju i priznao da je počinio ratni zločin, čak i pokazao mjesto masovne grobnice. On je rekao da osobno ne zna ništa, ali da je čuo priču da je tata odveden. Iz Negoslavaca su došli po njega na farmu, pokupili i ostale te ih odveli i ubili. Ali on kaže da ne zna gdje se to dogodilo. Sve se vrti oko područja Jakobovca i Ovčare, ali to područje je jako veliko - nastavlja Sandra, koja se s čitavom obitelji u posve razrušeno selo vratila 1998. godine. Dočekali su ih oni isti Srbi koji su ih iz njega protjerali. Vrijeđali su ih, maltretirali, a neki i pokušavali uspostaviti kontakt  kao da se ništa nije dogodilo. Ali o ubijenima i nestalima u Domovinskom ratu nikad ništa nisu htjeli reći. Dočekali ih uvredama - Svi oni znaju, ali ne žele reći. Meni i mojoj obitelji ništa ne znači ta kazna koju su dobili na sudu. Ni jedna ovozemaljska kazna njima neće biti dovoljna. Ono što moja obitelj, a i sve ostale traže, je da pokušaju sebi olakšati dušu, da olakšaju i našu dušu, da barem dostojno pokopamo naše nestale, a onda njima neka Bog sudi. Moji baka i djed još su živi. Žele pronaći svojega sina za života, da ga dostojno pokopaju pa da mogu i oni otići kod njega. Oni to možda neće dočekati, ali moja nada da ću ga naći neće nikad umrijeti. Dok je mene, bit će i nade. I taj neki inat te tjera da se boriš. Kao što je i on ostao do posljednjeg dana u selu iz inata, iako je mogao otići zajedno s nama - zaključuje Sandra dodajući kako će napraviti sve da dođe do bilo kakve informacije o tome gdje joj je ubijen i bačen otac. Danijela Mikola / 24 sata [embed]https://www.youtube.com/watch?v=0HdBN_QEkps[/embed]