Vijesti Top vijest
TIGAR OTKRIO MUČKU PREVARU: ‘Evo što nam je država učinila dok smo još ratovali’
Pa... Gonili su nas tada da potpišemo ugovor... Ugovor koji niko od nas nije tada čitao, a da i jeste, niko ga nije razumio... Vjerovali smo našem poslodavcu, slijepo, a potpisali bi i smrtnu presudu samo da nam daju oružje, odoru i da idemo na teren jer naša Hrvatska gori...", otkriva nam osebujni branitelj.
Domagoj Jurčić – Sremac, vukovarski Tigar i hrvatski branitelj, u ratu je dao mnogo, uključujući i svoja dva brata za kojima još traga. Sremac je slikar, a odnedavno i bloger. Srećom, jer teme kojih se on dotiče javnosti su mahom nepoznate. I ovaj put otkriva porazne činjenice o grubom iskorištavanju braniteljske populacije, te postavlja pitanja na koja do sada nitko nije dao odgovor:
“U jesen 1990. sam upisao fakultet… otišao sam u JNA, skinuti vojsku sa one stvari jer ‘ko će je služiti sa 25?! U zraku se osjetio miris krvi, kanio sam najprije u hrvatsku policiju, no mali, lokalni Napoleon me usmjerio u JNA jer; ne znaš što će biti… Mlad, usijane glave, nevoljko prihvatih taj put… Bilo je tu i drugih opcija, danas tretiranih elitistički, no Australija je daleka zemlja, a povijest se događala ovdje, povijest mog naroda… U armiji i nije bilo tako loše… doduše vijesti su bile cenzurirane, ali rad se cijenio, pa kako mi stega i izvršavanje obaveza nije bilo strano, dobro sam kotirao… Međutim, nakon krvavog Uskrsa, osjetilo se da se nešto događa… Tijekom ljeta ’91, u benkovačku kasarnu stižu rezervisti kojima lagano rastu brade, a pijanim ispadima velikosrpstva ni “bezbednjak” ne može stati na kraj. Jedno jutro na starom gradu je osvanula srpska zastava, došlo je vrijeme da se krene… Split, Divulje, Tomislavac; Tigrovi… želio sam do mog Vukovara, no sudbina se tri puta ispriječila…
Tereni su se nizali, nizale su se i razni događaji… ponekad lijepi, ponekad ružni, no, bio je rat, rat nikad nije lijep ma koliko kroz njega oživljavali snove generacija naših predaka… mnogi su slobodu i svoju državu krvavo platili, a na to su, uglavnom i bili spremni… Mladost ode, mladost se ne vrati, ma koliko se trudili ostati mladi u duši… Svjestan sam toga svaki put kada se četveronoške ustajem iz kreveta… Možda više, barem u očima nekih, nismo elita, mada su nam tako tako tepali ali niko ne može ospotiri da smo dali najbolje od sebe baš onda kada je to bilo potrebno…
I zašto ja to sada pišem?!
Pa… Gonili su nas tada da potpišemo ugovor… Ugovor koji niko od nas nije tada čitao, a da i jeste, niko ga nije razumio… Vjerovali smo našem poslodavcu, slijepo, a potpisali bi i smrtnu presudu samo da nam daju oružje, odoru i da idemo na teren jer naša Hrvatska gori… Kažu nam danas, neki moralisti koji su IN, rekao bih da su IN ali u državnom proračunu, da se nismo borili za privilegije, no jesmo! Borili smo se za zemlju u kojoj će svi koji tu istu hrvatsku zemlju vole i poštuju imati privilegiju raditi i zaraditi za život sebe i svoje obitelji, te privilegiju izgrađivati svoju Hrvatsku na sliku Božiju, a po mjeri svakog poštenog i radišnog čovjeka, a tako i nas koji smo se krenuli boriti za istu, a bili smo svjesni da za sve neće biti mjesta u OS RH, te da za sve neće biti mjesta niti u državnim službama, a i onako je većina momaka i cura bilo preslobodna duha da bi robovali određenim modelima ponašanja.
Vjerovali smo i nismo čitali ugovore
Ugovori o službi u OS RH su nam nudili određenu plaću, stambeno zbrinjavanje nakon određenog perioda službe, zdravstvenu skrb, a u slučaju stradavanja doškolovavanje i raspodjelu na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa preostalom radnom sposobnosti, te još neke sitnice… Ugovor, koji je ’93; stavljen van snage, a da nismo imali pojma nego li nam je “poboljšana” verzija stavljena na potpis… Naravno da opet nismo čitali nego smo potpisali… Sve u svemu, posljedica našeg slijepog vjerovanja postali smo svjesni tek onda kada su neki momci željeli retroaktivno naplatiti ono što ih je išlo, a dobili su odbijenice i naplatu sudskih troškova… Da su stavke ugovora poštivane, dojma sam da bi naša zemlja i odnos spram branitelja danas iz temelja bio drugačiji, bolji, pošteniji…
I što se sada događa?! U tri navrata mirovine hrvatskih ratnih vojnih invalida su rezane, a najnovije su raspodjeljene u dva dijela; obavezni koji pokriva mirovinsko, te onaj dodatni koje je na “milosti i nemilosti” Vlade RH, odnosno onih koji su tu zahvaljujući nama… OK, danas su te mirovine na razini isplaćivanih do sada, pa čak i mrcu veće, ali je pitanje dana kada će postati teret državnom proračunu… Tim više što je isplivala i još jedna svinjarija naših poslodavaca, a to je ne uplaćivanje dijela staža za vrijeme rata… Kako onda očekivati da nas ovi danas, koji su mahom bili elitistički obrazovani negdje “tamo daleko” iako su godinama vrlo bliski nama koji smo krvarili ovdje, poštuju naše potrebe…
Što mogu zaključiti na kraju?!
Mogu se zapitati; čija je odgovornost kada nadležno ministarstvo izigra svoje zaposlenike koji krvavo kopaju i zidaju temelj države koja hrani te iste dužnosnike koji jako dobro žive na konto prolivene krvi za ideal slobodne zemlje naših djedova. Koji su tu sve zemaljski, moralni i ljudski zakoni, uz onaj Božiji prekršeni i tko će za isto odgovarati je su radno sposobni mladi ljudi svedeni na razinu genetski osakaćenih osoba, te zaustavljeni u radnom i osobnom zaletu kada su bili spremni svojoj zemlji dati sve ono što im je još ostalo za dati?! Uistinu, stavimo na stranu osobni interes zakinutih hrvatskih branitelja i stavimo na prvo mjesto pitanje; koliko je krivim odnosom spram hrvatskim braniteljima izgubila Republika Hrvatska jer su odaslane krive poruke mladima i svima onima koji su željeli svoju budućnost graditi ovdje za svoj i zajednički boljitak kada se država ovako odnosi spram onih koji su je stvorili?!”
