Tijelovo – što katolici obilježavaju ovim blagdanom?

Blagdan je Tijelova, blagdan koji se slavi u prvi četvrtak poslije nedjelje Presvetoga Trojstva, odnosno na deveti četvrtak nakon Uskrsa, i kojim Katolička Crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak. 

U nekim hrvatskim krajevima Tijelovo se zove i Brašančevo, a naziv potječe iz 18. stoljeća. i dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo Tijelo. 

Hrvati Tijelovo nazivaju i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan. U dubrovačkim krajevima i na Pelješcu Tijelovo se naziva Korosante prema talijanizmu Corpo Santo, što znači Sveto Tijelo.

Crkva blagdanom Tijelova naglašava vjersku istinu da je Isus pravi Bog, ali i pravi čovjek. Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske. Na blagdan Tijelova održavaju se procesije oko crkve ili kroz središta gradova.

Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat.

Na zamolbu svete Julijane mjesni biskup Robert de Thorote u svojoj biskupiji uveo je blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije. Sveta Julijana i njezini suvremenici širili su slavljenje toga blagdana u cijeloj Crkvi.

Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji. Tada je jedan svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon ta dva događaja papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio je bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Događaj sličan onome u Bolseni dogodio se i 1411. godine u Hrvatskoj, u Ludbregu. Tada je za najvažnijega dijela svete mise – pretvorbe, kada se na svećenikove riječi i djelovanje Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik posumnjao u to čudo. Ugledavši da se u kaležu nalazi prava svježa krv, zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem brzo je spremio kalež sa svetom Krvlju iza oltara i završio misu.

Događaj je temeljito ispitivao papa Julije II.(1503-1513.), koji zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja nije uspio završiti istragu, ali je dopustio javno štovanje relikvije, što čini i njegov nasljednik papa Leon X. 

Od toga vremena u Ludbreg dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, a posebno svake prve nedjelje u rujnu, kada je središnja godišnja proslava Predragocjene Krvi Kristove.

Štovanje Svetkovine Presvetoga Tijela i Krvi Kristove ogleda se u mnogim crkvama, kapelama, naseljima, župama posvećenima Presvetom Tijelu i Krvi Kristovoj, pobožnostima, molitvama, zavjetima, postu, procesijama, hodočašćima.

Za vrijeme trogodišnje epidemije kuge u Moslavini, Hrvatski se sabor 15. prosinca 1739. zavjetovao da će u Ludbregu izgraditi kapelu Presvetoj Krvi Isusovoj. Kuga je počela jenjavati te je 30 siječnja 1740. godine ukinuta karantena zbog pošasti. Nepoznat je razlog zašto zavjet nije ispunjen. Zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac godine 1940. upozorio je na taj zavjet.

Dana 4. rujna 1994. godine kardinal Franjo Kuharić je pred oko 100.000 vjernika blagoslovio zavjetnu kapelu. 

Vjernici svih sela župe Kapela kod Ludbrega na Tijelovo idu u župnu crkvu. Djeca su odjevena u bijelo i nose košarice s laticama cvijeća koje posipaju za vrijeme procesije koja ide od župne crkve. Župnik nosi Presveti oltarski sakrament, a iznad njega je nebo (baldahin) koji nose četiri muškarca.

Nekoć su stari Požežani poslije procesije organizirali pred katedralom, na Trgu sv. Terezije Avilske narodno veselje za žitelje svih okolnih sela, Brestovca, Drškovaca, Dervišage i drugih. Doveli bi se i konji, volovi, kola koja su ljudi imali.
Svirala je limena glazba, svirali su majstori na gajdama i tamburaši pa su se Požežani hvatali u kolo oko spomenika fra Luke Ibrišimovića Sokola i plesali.

U Dućama kod Omiša za Božji dan (Tijelovo) govorilo se: “Veseli mu se i riba u vodi i tica u gori”. Cijelo selo bilo bi ukrašeno, danima prije obavljale su se pripreme, bilo je tu raznih svetih barjaka, svijeća napravljenih u obliku kruga (ova se tradicija zadržala, ali se te svijeće danas pale na dan Gospe Snježne).

Na Božji dan (Tijelovo) u gotovo svim bračkim mjestima održavala se procesija uz sudjelovanje svih mještana. Manja djeca nosila su bukete cvijeća i posipala brnistron 25 cvijet putem kojim prolazi procesija. U primorskim mjestima ribari su prostirali mreže da ih svećenik blagoslovi. Ribari su pratili kretanje procesije u barkama i brodovima s upaljenim svijećama i feralima.

Blagdan Tijelova ili Tijela Kristova motiv je i u hrvatskoj književnosti. Pjesnik Jeronim Korner tako pjeva u svojoj pjesmi Corpus Domini: /Kleknite ponizno! – Spustite glave!/Pustite Ga da prođe kroz vaše redove,/kao kroz dušu najljepši san…/Sve drugo zaboravite, osim možda djecu,/što prosipaju pred Njim cvjetove bijele i plave./I predajte se tišini čekanja Njegova blagoslova,/Blagoslov će taj sići na vas poželjno tiho,/kao blaga kiša na suhe, užarene njive./Oh, neka u vaša srca ureže neizbrisiva i dobra slova!…/

Svetkovina Tijelova povezana je i s procesijama. Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.