Tjednik “Novosti” – priča o kukavičluku lažnih heroja

Ništa novoga. Nema iznenađenja. Za “Novosti”, “Oluja” nikad i nije bila u prvom redu akcija kojom je Hrvatska oslobođena od velikosrpskog okupatora, nakon četiri godine terora, razaranja, masakriranja, protjerivanja Hrvata i nesrpskog stanovništva s okupiranih područja, već sa zlim namjerama organiziran razbojnički pohod hrvatske vojne bulumente na jadne i nemoćne civile, mahom djecu, žene i starce, njihova sela i imovinu… Novac stiže, sve se može... O da, da ne bi bilo zabune, bilo je tijekom i poslije “Oluje” svačega. Bilo je i paleža i pljačke i ubijanja, i sve je još nekažnjeno. No, ne bi li početna točka svake rasprave trebala biti neprijeporna i bez ikakvih “ali”, ne bi li ta polazna točka trebala biti notorna činjenica da je “Oluja” donijela slobodu Hrvatskoj, da je ona označila kraj agresije i omogućila da život krene s mrtve točke? Redakcija “Novosti” očito ne misli tako, na što, uostalom, imaju i pravo. Mogu misliti i objavljivati što procjenjuju da je važno i potrebno, ali bilo bi to u svakom slučaju vjerodostojnije i milijun puta hrabrije da potporu za svoju uređivačku politiku, za svoje naslovnice, teme i teze dobivaju u tržišnoj utakmici, a ne kroz injekcije iz državnog proračuna. Model dotacija kroz koji žive “Novosti” u tržišnom je smislu kukavički, ali je ležeran jer ne moraš svaki dan u tjednu razmišljati koliko je primjeraka prodano na kioscima, je li se povećao broj pretplatnika, hoće li biti dovoljno oglasa da se zatvori mjesečna financijska konstrukcija… Bit će, nema razloga za brigu. Plaća država. Novac stiže redovito. Plaće i honorari ne kasne. Brige u vezi novca ne blokiraju njihovu spisateljsku energiju i ne gase pravedničku strast, zato što ih nema. U takvim je uvjetima lako pljuvati po “Oluji”, lako ju je prikazivati isključivo kao osvetnički pohod i etničko čišćenje, lako je odlučiti da naslovnice u studenom kad se, recimo, obilježavaju pad Vukovara i pokolj u Škabrnji neće biti tako oštro intonirane… Lako je jer te zbog toga nitko neće skinuti s proračunske sise i uputiti da slobodno nastaviš raditi kako želiš, ali da novac potražiš na slobodnom tržištu. Prema proračunskim kriterijima “Novosti” su trebale biti novina posvećena promicanju i očuvanju etničkih, kulturnih i jezičnih vrijednosti srpske nacionalne manjine, ali su se prometnule isključivo u politički tjednik i na njihovim se stranicama može pročitati malo toga što odgovara spomenutim pravilima. U redu, kriteriji su u Hrvatskoj uvijek bili i jesu vrlo rastezljiva materija. Razlika između privatnog i manjinskog projekta No, za razliku od njih, toplo ušuškanih u perine od državnog novca drugi politički mediji, kako mali, tako i veliki, bore se na tržištu, budućnost im je neizvjesna, novinari su u redovitim ciklusima izloženi restrukturiranjima kojima je cilj na račun ljudi smanjiti troškove. Neću spominjati kao primjere ni “Večernji” ni “Jutarnji”, na koje će s prijezirom frknuti. No, spomenut ću “Novi list”, koji sigurno nije štedio prostor kad je objavljivao teme koje su otkrivale tamno naličje “Oluje”. Ta novina nema proračunskih dotacija i jedva krpa kraj s krajem, neprestano vodeći bitku za opstanak. No, razlika je u tome što je “Novi list” privatno vlasništvo, a “Novosti” su manjinski projekt i kao takve zaštićene od svih tržišnih  oluja s kojima bi se suočile kad bi morale živjeti samo od prodaje svoje robe. Ne znači, naravno, da “Novosti” ne bi uspjele opstati na tržištu, i da ne bi ostvarile fantastičan, dosad nezapamćen uspjeh, da ne bi bile bolje prihvaćene od svih velikih i malih zajedno, ali, sigurna sam, da taj film o izlasku iz proračunskog ormara na hirovito tržište nećemo gledati. Barem ne u skorije vrijeme. Dok je proračunski aranžman na snazi “Novosti” mogu o “Oluji”, o hrvatskoj državi, o himni i zastavi, zapravo, o čemu god hoće pisati koliko hoće i kako hoće, mogu se rugati i podsmjehivati, mogu navijati i agitirati, mogu interpretacijama modificirati istinu, mogu se pozivati na slobodu riječi i tumačenja… Mogu što god hoće, jer je za njihovu medijsku poziciju potpuno nebitno bi li to što rade imalo prođu na tržištu ili ne bi. I u tome je ta famozna “kvaka”. Jer, tek kad bi kojim čudom proračunske injekcije prestale ubrizgavati život vidjelo bi se imaju li te novine potencijal i perspektivu. “Novosti” su nusproizvod politički i ideološki podijeljenog društva u kojemu se poreznim novcem kupuje i plaća prema potrebi. Budući da uvijek ima onih koji moraju kupiti ono što im nedostaje da bi vladali, dugoročnost projekta je zajamčena. Proračunske kontroverze “Novosti” bismo mogli definirati kao jednu od dvije iznimno kontroverzne proračunske stavke. Druga je Katolička crkva, koja zahvaljujući Vatikanskim ugovorima također dobiva proračunski novac. Naravno, iznosi nisu ni približni. Ne mogu ni biti. Novine dobivaju oko tri milijuna kuna, a Katolička crkva oko 300 milijuna kuna godišnje. No, poreznim obveznicima koji se s jednom ili drugom, po njihovu sudu kontroverznom, transakcijom ne slažu, iznosi nisu važni, jer im je previše za ono što ne podržavaju dati i jednu jedinu kunu. Kad danas-sutra netko na stranicama “Novosti” odluči prigovoriti da se biskup Vlado  Košić, na primjer, s oltara miješa u politiku i zaboravlja pri tom da njegovu egzistenciju osigurava država poreznim novcem i onih ljudi koji u Boga ne vjeruju, a Crkvu preziru, neka se najprije pogleda u ogledalo i kaže: “Dobar ti dan, biskupe, brate moj!”. No, nekako sumnjam da će htjeti vidjeti sličnost koja proizlazi iz njihove financijske pozicije u odnosu prema državnom proračunu. Jer, tada bi bilo teško pronalaziti one druge razlike i pljuvati po njima, zar ne…