TKO ĆE NASLIJEDITI ANDREJA PLENKOVIĆA? Novi vođa traži se između trojice HDZ-ovih suverenista!

HDZ i SDP su jedine dvije stranke koje imaju razvijenu terensku organizacijsku mrežu u cijeloj Hrvatskoj. To je i osnovni razlog dugog održavanja njihove prevlasti u dosadašnjem političkom životu i otežavanja razvoja drugih stranaka i demokracije, ali je istovremeno i razlog niza slabosti. Najveća je slabost prekobrojno uhljebništvo u prekobrojnim organizacijama sustava državne i lokalne uprave, što vodi sve većoj anarhičnosti, skupoći i nedjelotvornosti državne uprave i stranke te blokadi promjena sustava. U takvim je okolnostima Andrej Plenković svojom diktaturom te sa svojim kadrovima i ideologijom uspio potpuno zavladati središnjicom stranke i državnim sustavom, a otpore je doživljavao na lokalnim razinama.

Najveći primjer otpora Plenkoviću i njegovoj političkoj i ideološkoj diktaturi događao se u vukovarskom HDZ-u, što je na koncu završilo izlaskom iz stranke Ivana Penave i cijele skupine vukovarskih članova HDZ-a te njihovom suradnjom s Domovinskim pokretom na parlamentarnim izborima. Niz izlazaka iz HDZ-a nastavljen je tijekom Plenkovićeva diktatorskog kadroviranja u stranačkoj strukturi na lokalnoj razini i na listama za lokalne izbore. To će se najvjerojatnije veoma loše odraziti na predstojeće HDZ-ove lokalne izborne rezultate, koji su ionako opterećeni nizom teških protuhrvatskih političkih i zakonskih odluka koje je donijela Plenkovićeva vlast i zbog kojih Plenkovićev HDZ u sve većoj mjeri gubi svoje tradicionalne birače.

Otežavajuća okolnost za Plenkovića je i to što bjegunci iz HDZ-a pronalaze političko utočište u Domovinskom pokretu koji predvodi Miroslav Škoro, također bivši član HDZ-a, čija su politička načela i program najbliži izvornom, tj. takozvanom Tuđmanovu HDZ-u. Pritom Škoro ubrzano uspostavlja terensku mrežu Domovinskog pokreta, a prema bivšim HDZ-ovcima postupa krajnje prijateljski, dajući im izbornu potporu i u slučajevima kad žele na izbore ići kao neovisni kandidati. Najveći takav primjer je neovisna kandidatura Nansi Ivanišević za gradonačelnicu Splita. 

Treba li podsjetiti da je Nansi Ivanišević ugledna znanstvenica, s dubokim društvenim i kulturološkim tragom u Splitu, a bila je i ministrica u razdoblju Franje Tuđmana pa stoga predstavlja jednog od najozbiljnijih kandidata za gradonačelnički položaj u Splitu. Zanimljivo je da je potporu njezinoj kandidaturi dao jedino Domovinski pokret, a ostale “državotvorne” stranke zasad šute.

Mnogi se nude

U svakom slučaju, Plenković je u protekle četiri i pol godine temeljito razorio ne “samo” suverenost i stabilnost hrvatske države nego je to učinio i s ostacima izvornog HDZ-a, koji se nekada ponosno predstavljao strankom koja je stvorila samostalnu suvremenu hrvatsku državu. Zbog svega naznačenog, utemeljene su procjene koje navode da će HDZ na lokalnim izborima 16. svibnja doživjeti značajne gubitke, zbog kojih bi mogao ubrzano skončati mandat ionako potrošenog Plenkovića na čelu “stranke opasnih namjera”. O mogućnosti takvog raspleta govori se sve češće i u HDZ-ovim krugovima, a po običaju, najviše se pozornosti pridaje nagađanjima i raspravama o tome tko bi mogao biti sljedeći predsjednik HDZ-a. Ta nagađanja imena i obrazloženja više su izrazi osobnih želja pojedinih HDZ-ovaca, koji su više sukladni projekcijama lokalnih ili osobnih interesa, a manje objektivnih mogućnosti. 

Zanimljivo je da se među imenima iskusnijih potencijalnih kandidata još spominju bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i sadašnji predsjednik Sabora Gordan Jandroković, koji je još jedan od glavnih Plenkovićevih oslonaca. Iz dosadašnjeg iskustva nije teško pretpostaviti da bi ambiciozni Jandroković rado došao na sadašnje Plenkovićevo mjesto, ali teško je vjerovati da bi mogao dobiti potrebne glasove u sustavu “jedan član – jedan glas”, jer je na dosadašnje visoke položaje postavljan voljom egomanski raspoloženih čelnika stranke, koji su valjda znali da ih ne može ugroziti kroz stranku. Kod Karamarka je situacija složenija.

S jedne je strane stranka pod njegovim vodstvom imala nevjerojatan izborni pobjednički niz, a s druge strane, predugo je bio prepasivan, uključujući i izgledne situacije, nakon poraza na izborima za Europski parlament i predsjedničkim izborima u stranci je bilo dosta raspoloženja za micanjem Plenkovića i povratkom Karamarka. Među mlađim kandidatima navodi se čak i nekoliko potpuno neiskusnih Plenkovićevih ministara koji imaju veoma slabo uporište u samoj stranci. Tako se spominje i ministar Josip Aladrović, koji bi se uglavnom mogao oslanjati na svojega oca, Marijana Aladrovića koji je “stari” HDZ-ovac, te je sa strankom i u stranci prošao “sito i rešeto”, a između ostalog je bio i požeško-slavonski župan, pa je zasigurno utjecao i na poslovnu i ministarsku karijeru sina Josipa.

HDZ-ovo klatno

Kod objektivnog analiziranja dosadašnjeg političkog profila HDZ-a i njegovih čelnika te klijentelističko-regionalnog ustroja i unutarnje interesne logike članova HDZ-a, razvidno je da se u HDZ-u kod redoslijeda smjenjivanja predsjednika stranke postupalo prema načelu velikoga klatna. Naime, dosadašnja četiri izabrana predsjednika HDZ-a (Tuđman, Sanader, Karamarko, Plenković) nemaju sličan osobni percepcijsko-politički kontinutet, nego su birani na čelo stranke kao naglašeno percepcijsko-politički različiti od svojeg prethodnika i tako su javno istupali. Pojednostavljeno, Tuđman je politički percipiran kao radikalni suverenist (nacionalist, ili desničar), Sanader kao protusuverenist, Karamarko kao suverenist, a Plenković kao radikalni protusuverenist (lijevo od npr. Milanovića). Ovdje je nevažno koliko je to percepcijsko klatno bilo planski osmišljeno, a koliko je to bila nekakva politička intuicija, ali se pokazalo da je HDZ time uspio pokrivati (zadovoljavati) široki raspon biračkoga tijela i vladati tri puta dulje od SDP-a. 

Prema toj dosadašnjoj klatno-logici i vladavinskim interesima u HDZ-u, a naročito nakon radikalno antinacionalnoga i antidržavnog Plenkovića, može se pretpostaviti da će HDZ – ako ne želi izgubiti biračko tijelo i izglede za osvajanje vlasti – biti prisiljen na položaj predsjednika stranke izabrati osobu koja će percepcijski biti naglašeni i dokazani suverenist suvremenih raspona. Blic-prevare, kao sa Sanaderovom splitskom rivom ili Plenkovićevim navodnim europejstvom, ne bi bilo uputno koristiti jer bi to teško moglo proći u sadašnjem informatičkom dobu kojem je prilagođena većina birača. Osim toga, još jedna takva prevara bila bi najvjerojatnije trajno kobna za političku budućnost “stranke opasnih namjera”.

Na temelju svega navedenog nije teško zaključiti da se unutar HDZ-a ističu tri međusobno dosta različite osobe među kojima bi trebalo tražiti sljedećeg predsjednika HDZ-a. Stoga je svakako zanimljivo, a možda i korisno ovaj članak zaključiti s nekoliko rečenica o svakom od njih, abecednim redom njihovih prezimena.

Trijumvirat

Ivan Anušić, sadašnji osječko-baranjski župan ima zanimljiv životni put i političku karijeru. U proljeće 1991. u Antunovcu se kao maloljetni dragovoljac uključio u hrvatski Domovinski rat. Jedno je vrijeme bio dragovoljac i na bojištu u Mostaru, a nakon oslobodilačke akcije Maslenica, 1993., prešao je u Specijalnu policiju MUP-a u kojoj je, 2003., umirovljen protivno svojoj volji. Iako je bio član HSP-a od 1993., u politički se život aktivno uključio tek 2005., kada je kao pravaš izabran za načalnika općine Antunovac te je na tome položaju ostao čak 12 godina, učinivši svoju općinu iznimno uspješnom ponajviše zahvaljujući korištenju fondova EU-a. Zanimljivo je što je iz HSP-a izašao 2009. na zahtjev stranke “zbog neslaganja u stavovima”.

U HDZ se učlanio 2011. te je 2013. izabran za predsjednika osječko-baranjskog HDZ-a. Dvije godine poslije (2015.) izabran je za saborskog zastupnika, a 2017. i za župana Osječko-baranjske županije. 

Brza i uspješna politička karijera nije Anušiću nimalo poremetila čvrsti dragovoljački duh i jasnu samosvijest, što se očitovalo i u odgovoru na nezgodne prigovore da je navodno “spavač Milijana Brkića”. Anušić je otvoreno odgovorio da cijeni Brkića kao prijatelja jer su zajedno ratovali, ali je kategoričan da nije ničiji spavač, te je o sebi kratko i jasno rekao: “Moji politički mentori i vlasnici ne postoje. Mogu poslušati starije i iskusnije od sebe, ali nikada nisam niti ću biti nekomu ‘na daljinskome’, prije ću izaći iz politike”.

Oleg Butković je već pet godina ministar mora, prometa i infrastrukture, a njegova strukovna i politička karijera su građene usporedno, marljivo, sustavno i bez zastajanja. Već u 29. godini života (2008.) doktorirao je na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Četiri godine prije toga, 2004., postao je predsjednik HDZ-a Novi Vinodolski, a od 2005. do 2016. bio je gradonačelnik Novog Vinodolskog. U međuvremenu je, 2012., izabran i za predsjednika Županijskog odbora HDZ-a Primorsko-goranske županije. Sustavni i uporni Butković ima iznimno velike stranačke zasluge jer je, predvodeći ranije pogubljeni HDZ, u hedezeovcima iznimno teškoj Primorsko-goranskoj županiji uspio u svim općinama i gradovima te u Rijeci i samoj županiji podići gotovo nevjerojatno visoko, da HDZ može čak razmišljati i o tome kako pobijediti u županiji te Rijeci, u kojoj se vlast nije promijenila od 1945. godine.

Butković kao ministar ima jednako velike stranačke zasluge jer se u njegovu mandatu nije pojavila nijedna afera u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, koje je ranije bilo jedan od glavnih HDZ-ovskih korupcijskih utega. No daleko su važnije državne zasluge ministra Butkovića glede povlačenja financijskih sredstava iz fondova EU-a za brojne prometne projekte, među kojima su najznačajniji Pelješki most te cestovna i željeznička tunelska cijev kroz Učku. O kolikom uspjehu je riječ, svjedoči podatak da je Butković u svojem mandatu potpisao više od sto ugovora s EU-om, a prije toga je bio potpisan samo jedan ugovor.

Politička zrelost

Karlo Ressler hrvatski je zastupnik u Europskom parlamentu i već je dva mandata potpredsjednik Mladeži Europske pučke stranke (YEPP). Hrvatski mediji preslabo prate zbivanja u institucijama EU-a pa je stoga hrvatska javnost prikraćena za informacije iz institucija u kojima se sve presudnije kroji i hrvatska sudbina. No uz malo truda može se i do tih informacija jednostavno doći te spoznati da mladi Ressler iskazuje osobnu i političku zrelost u zastupanju hrvatskih interesa na razini EU-a. Pritom je najvažnije iznova naglasiti da je Ressler prvi hrvatski političar koji u komunikaciji na razini EU-a istupa ravnopravno, otvoreno, znalački i suverenistički te se po tome bitno razlikuje od svih ostalih političara iz Hrvatske, koji su u komunikaciji na svim međunarodnim razinama iskazivali teške komplekse manje vrijednosti te nedoraslost.

Iako su Resslerova dosadašnja politička karijera i uzlet vezani uz institucije EU-a, u kojima je lakše i ugodnije živjeti nego u Hrvatskoj, ipak Resslerova javna očitovanja pokazuju da je prije svega usmjeren na djelovanja radi promjene stanja u Hrvatskoj pa je, primjerice, u životopisu napisao: “Moj glavni politički cilj ostaje samosvjesna i razvijena Hrvatska u snažnoj, ujedinjenoj i modernoj Europi i za to se nastavljam boriti”. To se još izravnije potvrdilo u lipnju 2020., kada je Mladež Europske pučke stranke, uoči izbora u Srbiji, uputila podršku predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i njegovoj Srpskoj naprednoj stranci, a Ressler se od te podrške javno ogradio i poručio da je “snažno protiv”, obrazlažući kako “uza sve povijesne razloge iz vremena agresije na RH i BiH, ne možemo podržati ni stil vladavine srbijanskog vodstva”.

Prema tome, dodatna zanimljivost i važnost lokalnih svibanjskih izbora u Hrvatskoj bit će i u tome hoće li i tko će od trojice HDZ-ovih suverenista potrošenom Plenkoviću uzvratiti njegovu čarobnu rečenicu: “Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana”.