Tko ima pravo sumnjati da je Subašić Hrvat

Subašić je ono što on kaže da jest i kako kaže da ga je majka odgajala, dakle Hrvat. No, da i nije tako, kakva god bila vjera njegova oca, dovoljno je već i to da je on – politički Hrvat U trenutku kad hrvatska nogometna reprezentacija pobjeđuje, iluzija je potpuna: Hrvatska diše kao da je jedna jedina. No, koliko malo je potrebno da izgmižu niske strasti, vidjelo se već po odlasku predsjednice RH u svlačionicu vatrenih nakon pobjede nad Dancima. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović za mnoge je crvena krpa, pred kojom ne mogu ni na tren obuzdati svoju mrzovolju i netrpeljivost. No najgore u svemu i opet su licemjerni dvostruki kriteriji. Kad im dokažeš da to nije ništa skandalozno, da i Angela Merkel već godinama dosljedno obilazi elfe, onda oni odgovaraju: “Da, ali Merkel se nije slikala s polugolim igračima.” Kad im pokažeš i takve slike, onda vele: “Da, ali Merkel se nije s njima grlila.” Kad im pokažeš slike njemačke kancelarke i španjolske kraljice koje se grle sa znojnim igračima, onda opet: “Da, ali Kolinda nije Merkel ni španjolska kraljica, kad Hrvatska bude uspješna kao Njemačka ili Španjolska, tad će i ona moći raditi što hoće.” Naravno, koliko god dokaza, toliko i novih “ali”. Čemu toliko zgražanje? Ima predsjednica mnogo mana koje je moguće kritizirati, ali ovo zacijelo nije jedna od njih. Ako među raju mogu sići željezna kancelarka i španjolska kraljica, zašto ne bi mogla hrvatska predsjednica? Budimo realni: ima li išta na svijetu samorazumljivije od političara koji se pokušava ogrebati za koji sportski bod? Naravno, imaju oni od toga osobne koristi, no to ne isključuje njihovo iskreno radovanje i uživanje u pobjedi, u trenutku dok se raduje (gotovo) cijela nacija. Populizam? Da, naravno, i što ima loše u tome? Oni političari koji svijet gledaju sa svojih elitističkih visina, koji se takvog populizma klone kao šuge, oni su ti s kojima nešto nije u redu, a ne oni koji se u takvim trenucima spuštaju među raju i uživaju s njom. Nije to neka velika stvar, ali jest posve prirodna ljudska gesta. Nevjerojatno je koliko se nisko pritom spuštaju čak i okorjele feministice, zbijajući šale kao zagorjeli tinejdžeri, ne shvaćajući koliko su njihove sprdnje duboko seksističke. Predsjednica, žena, k tomu i fotogenična plavuša, po njihovu ne može biti ništa nego glupača koja ne zna što radi. No, kao što joj neki nikad neće oprostiti što je deložirala Tita s Pantovčaka, drugi će joj zbog toga sve drugo oprostiti. Neki nas pak žele uvjeriti kako su Hrvati toliko nacionalistički zadrigli da ne opraštaju hrvatskim Srbima ni kad darove sa svjetskih natjecanja donose. Pa tako spremno grizu mamac srpskih tabloida koji su se raspisali kako je Srbin šokiranim Hrvatima donio pobjedu, ciljajući na heroja utakmice s Dancima. Znači li to da će vascela srpska bulevarska štampa sad da navija za Hrvatsku? Naravno da ne, Vučić je već najavio da će navijati za Ruse. No stvarno ne kužim zašto bismo bi se sad mi Hrvati trebali bacati na takve udice jer svrha cijele te halabuke jest, a što drugo nego – dokazivanje hrvatske netolerancije. Big deal, imali smo u repki i Brazilaca, pa kako ne bismo i Srba. Ja svakog u Hrvatskoj otvorena srca smatram i Hrvatom sve dok taj nečim ne pokaže da mu to smeta te da on sam sebe vidi drugačije. No onomu tko se uvrijedi što ga “greškom” smatram i Hrvatom, tomu grešku priznam, ali mu se baš i ne ispričavam. Subašić je ono što on kaže da jest i kako ga je majka odgajala, dakle Hrvat. I tko ima pravo u to sumnjati? No, da i nije tako, kakva god da je vjera njegova oca, meni je sasvim dovoljno već i to da je on – politički Hrvat. Neki to nisu iskreno i od srca iako su im svi u obitelji rođeni kao Hrvati. Mnogi se upinju dokazati da je razlog hrvatskog egzodusa zapravo žudnja za bijegom iz takve “katotalibanske” ili “klerofašističke” Hrvatske. Istina je potpuno suprotna: Hrvati bježe iz države u kojoj nije provedena lustracija tako da je još uvijek vitalan mentalni sklop iz totalitarnog režima, onaj isti koji nam je pola stoljeća ispirao mozgove. Zato je i gospodarstvo tu gdje jest i zato nema nade da će se oni koji su ugurani u glib iz njega izvući: u Hrvatskoj i dalje napreduju prije svega sljednici elita koje su napredovale i prije tranzicije.
Može li nogometni uspjeh biti utjeha? Za trenutak mnogima može. Kad bi Hrvati pobijedili na Svjetskom prvenstvu, u sjeni tog uspjeha, kad bi bila dovoljno brza, Vlada bi mogla neprimijećeno pretumbati mirovinski i porezni sustav – uvesti porez na nekretnine i ukinuti II. stup. Ovaj sastav vatrenih uz samo malo sreće može postići što nijedan prije nije. Neće to nijednog Hrvata nahraniti, a kamoli platiti račune, no, obožavali nogomet ili ne, prirodno je da se radujemo svakom uspjehu svoje domovine. Nadam se tako da će i u subotu predsjednica ići u posjet svojim pobjednicima, a ne Putin ili Medvedev. Ivan Hrstić / Večernji list