Tko ne može platiti dugove moći će bankrotirati i tražiti oprost

Sve više građana u Hrvatskoj strahuje od ovrha jer više ne mogu vraćati dugove bankama, državi ili drugim vjerovnicima. Dok tvrtke svoje dugove mogu reprogramirati i djelomično otpisati kroz predstečajnu nagodbu ili stečaj, građanima se blokiraju računi i oduzima imovina bez pregovora. U Ministarstvu pravosuđa kažu da bi do travnja mogli dobiti dugo iščekivani Zakon o osobnom stečaju koji bi i građanima dao pravo na pregovore prije oduzimanja imovine

Gotovo da ne postoji osoba u Hrvatskoj koja sama nije dobila makar opomenu pred ovrhu ili koja ne poznaje nekoga tko je pod opomenama, ili čak samim ovrhama i blokadama računa. U ovom trenutku pod blokadom je oko 300 tisuća građana, a dužni su oko 24 milijarde kuna. Tko ne nađe sredstva da vrati dugove, lako će mu se utjerati dug i unovčiti njegova imovina u ovršnom postupku. Kada do toga dođe – nema nikakvih pregovora i dogovora. Kada bi se omogućilo građanima da proglase osobni bankrot, odnosno da uđu u stečaj, oni bi mogli dobiti vrijeme da otplate dug i nastave donekle normalno živjeti. Pomoćnica ministra pravosuđa Renata Duka otkrila nam je da radna skupina intenzivno radi na izradi Zakona o osobnom stečaju: 'Stečaj nije čarobni štapić, ali se kroz njega ipak traži način da se dugovi postupno vrate i da dužniku bude lakše.' U Ministarstvu pravosuđa razmatraju nekoliko modela osobnog stečaja i za sada nisu mogli otkriti nijedan, ali složni su u tome da dužnik neće morati plaćati troškove stečaja za razliku od poduzeća koje to moraju. Tko bi taj trošak snosio, nije još poznato. Osnovna ideja zakona je tada se građaninu u osobnom stečaju dodijeli stečajni upravitelj koji bi imao potpuni nadzor nad svim njegovim troškovima, prihodima i imovinom. Izradio bi se plan otplate duga koja bi trajala četiri do šest godina (radna skupina još nije dogovorila precizan rok), pregovaralo bi se o mogućem oprostu dijela duga, a kada prođe tih nekoliko godina života uz stegnuti remen, dugovi bi se jednostavno morali zaboraviti kako bi osoba mogla nastaviti dalje živjeti normalno. 'Mnogo bi toga ovisilo o ponašanju dužnika, njegovoj iskrenosti i poštenju da prijavi svu imovinu i potrudi se vratiti što veći dio duga', rekla nam je Renata Duka. U radnoj skupini za izradu zakona kažu nam da će se kroz stečaj oduzimati imovina dužnika sve do razine koja omogućava minimum za pristojan život. Taj je minimum krov nad glavom. No ako dužnik živi u nekretnini koja košta 300 tisuća eura, ta će mu se kuća prodati, a stečajni upravitelj će mu kupiti prikladniji, manji i jeftiniji stan u kojemu će moći pristojno živjeti. U skladu sa svojim mogućnostima. U Ministarstvu naglašavaju da će se pri tome voditi računa da se stan kupi u istom gradu, a ne 200 kilometara dalje.

Razlog za stečaj neće biti povremeno kašnjenje s plaćanjem, primjerice rate kredita, nego uzastopno kašnjenje po nekoliko mjeseci zbog gubitka posla ili slično. U osobni stečaj će se moći ući i zbog prijeteće nesposobnosti da se otplaćuju dugovi – dakle čim netko dobije otkaz, ako vidi da neće više moći vraćati kredite, moći će odmah zatražiti proglašenje bankrota. Ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić kaže da bi osobni stečaj ljudima trebalo prije svega biti upozorenje: 'Moraju se ljudi brinuti zbog činjenice da bi mogli završiti u stečaju, a on bi sam trebao trajati kratko. To znači da se čovjeku treba ostaviti samo nužno za život, a sav višak bi mu uzeli vjerovnici.' Kaže da se zakon mora postupno implementirati u praksi i da najveća vrijednost nakon primjene treba biti da budućim dužnicima prikaže jasnu sliku kako njihova nepažnja i pohlepa može završiti. 'Radikalni potezi u društvu proizvode više štete nego koristi. (…) Ako vi živite predugo u jednom sustavu gdje postoje različite strukture i navike, onda čovjek nije za sve sam kriv, nego i država jer je ljude de facto zavela da se mogu prekomjerno zaduživati', kaže Jurčić. 'Znači, ako naglo uvedete Zakon o osobnom stečaju onda ljudima treba dati i mogućnost da za dvije godine izađu iz te situacije – reprogramom duga ili prodajom imovine. Dvije godine pristojan je rok a nakon toga bi postupak trebali preuzeti posebni sudovi koje za to treba pripremiti i educirati', rekao je Jurčić. Na pitanje gdje je granica – što se građanima ne smije ni u kojem slučaju oduzimati – Jurčić kaže da je granica ono što je nužno za život. A na pitanje što je to nužno za život, svaki građanin će, naravno, odgovoriti drukčije. 'Kad gledate američku krizu 80-ih godina, njihove lokalne zajednice bile su odredile prostor gdje su za takve ljude postavili kamp-kućice sa sanitarijama. Imali su se gdje kupati i spavati, a za hranu su se sami snalazili. U ovoj krizi, koja je puno gora, građanima koji nisu mogli vratiti dugove dali su šatore u američkim predgrađima…', podsjetio je Jurčić kako to radi velika zapadna demokracija. No naše Ministarstvo sprema zakon koji je više sličan francuskom ili njemačkom zakonodavstvu i uključuje oprost dijela dugova i zadržavanje krova nad glavom. 'Donju granicu oduzimanja imovine treba uskladiti s ostalim zakonima i definicijom praga siromaštva. Treba biti vrlo oprezan s usklađivanjem s drugim zakonima', upozorio je Jurčić. Predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata Ozren Matijašević kaže da je on taj zakon predlagao još 2009. kada građanima nije bilo ovako kritično kao danas po pitanju dugova. 'Trenutačno je lošije u svakom pogledu, a posebno kada pogledamo broj građana s blokiranim računima. Zakon o predstečajnoj nagodbi ima svojih mana, ali ipak rješava nelikvidnosti tvrtki u dugovima i daje im novu šansu. Zato nam treba zakon koji može i fizičkim osobama dati pravo na novu priliku', kazao je Matijašević. Matijašević se slaže da se osobi ne smije oduzeti krov nad glavom i kaže da bi se banke morale natjerati na otpis dijela dugova: 'Ljudi su ionako vrlo često žrtve upravo poslovnih poteškoća, a devedesetih godina građani su bili ti koji su sanirali banke. Dakle, banke bi sada u krizi trebale dati svoj obol i ljudima otpisati dugove.'

Izvorni članak možete pogledati OVDJE