TOMISLAV ČADEŽ Prva knjiga o HOS-u pravo je blago povijesti Domovinskog rata

Nedavno je objavljena memoarska knjiga Damira Markuša Kutine (r. 1968.) “58 - HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, prvo veće djelo o ulozi Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu od njegova završetka. Pred nama je eto prva knjiga koja potanko iznosi činjenice o jednoj postrojbi HOS-a i njezinu ratnom putu. Izdavač je posve bizaran, Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac. Damir Markuš Kutina radnik je, radničko dijete i nije vičan pisanju. Međutim, njegov je izričaj neposredan, krasi ga gotovo dječja iskrenost i rekao bih nenamjerna slikovitost. Iz njegovih često nedovršenih prikaza i razmišljanja dopire jedan human glas, žal za mrtvima i nimalo mržnje prema onima koji su ih usmrtili. A smrt je odnijela točno polovicu njegovih suboraca. Od ukupno 58 ratnika svega nekolicina preživjelih nije bila ranjena i, vojnički gledano, oni su se nastavljali boriti i kad “na papiru” više nisu postojali. Markuš je zapravo ispao srećković jer je za Vukovarske bitke eto ranjen svega triput... Oni koji se zanimaju za Domovinski rat većinu ovih njegovih zapisa imali su prilike pročitati na internetu, na Forumu.hr, gdje se godinama javljao svjedočenjima u rubrici Domovinski rat, većinom na temi Bitka za Vukovar. Posrijedi je građa od više desetaka tisuća upisa, gotovo nepregledna prosječno zainteresiranom istraživaču amateru. Profesionalni povjesničari, pretpostavljam, nemaju metodu kojom bi rabili te upise, ustanovili koji su među njima autentična svjedočenja a koji mistifikacije ili, jednostavno, plod zablude, kako na temi o Vukovaru tako i na drugima. Stoga ova knjiga ima veću težinu i zacijelo je pouzdan izvor za pisanje povijesti Domovinskog rata. Glavna je vrijednost ove knjige, u čijem su pisanju Markušu pomogli profesionalni povjesničari Ante Nazor i Tomislav Šulj, što dokazuje da su HOS-ovci bili hrvatski branitelji bez ikakvih ideoloških “dodataka”, među najhrabrijima i među najpoštenijima. Nazvati ih ustašama velika je uvreda. HOS-ove postrojbe u Republici Hrvatskoj nisu se borile za ikakvu totalitarnu državu, nisu progonile ljude na nacionalnoj osnovi, nisu činile ratne zločine. Prijesna je, nadalje, laž da su nosili crne uniforme, kačili ušato (ustaško) “u” na kape i da su djelovali izvan sastava hrvatskih oružanih snaga. Žalosno je što i danas moraju naglašavati da njihov pozdrav “Za dom spremni” nije ustaški a još žalosnije da su zbog svoje pripadnosti HOS-u danas praktički građani drugoga reda. Jedini ustaša među pedeset i sedam Markuševih suboraca u Vukovaru i Bogdanovcima bio je “pijani ustaša”, izum koji se koristio 1991. i drugdje na hrvatskim ratištima: čašica namontirana na tromblonski nastavak za kalašnjikov ili PAP-ovku u koju bi se namjestila ručna bomba pa se ispalila tromblonskim metkom. Tako lansirane letjele su dvjestotinjak metara: četnicima nije bilo jasno kako itko može toliko daleko baciti bombu pa su širili priču o pijanim i drogiranim ustašama koji ih nadljudskom snagom hiću na njih. Osobitu vrijednost Markuševoj knjizi, tiskanoj na masnom papiru, tvrdo uvezanoj, ukupno na 250 stranica, daju fotografije snimljene u Vukovaru i Bogdanovcima u rujnu, listopadu i studenome 1991. Snimali su ih HOS-ovci i drugi branitelji grada, a većina uglavnom nasmijanih branitelja što ih gledamo pred sobom poginula su. Najradije bih rekao, već na sljedećoj stranici knjige: Zdravko, Ićo, Veljo, Robi, Brdar, Grof, Senzen, Švico, Ohran, Dado, Šnicla, Jean, Šilić, Šiljo, Tihica, Žarko, Rudolf, Đero, Smek, Pavle, Dok, Granić... Ne volim koristiti teške riječi i fraze, ali ti su mladići i muškarci junaci, danas redom zaboravljeni, bez čijega junaštva bi Domovinski rat bio još krvaviji i još pogubniji za građane Republike Hrvatske. Ni jedan od preživjelih nije se i na koji način okoristio svojim ratnim putom, ni jedan nije osvanuo kao ratni profiter, ni jedan okićen povlasticama i činovima. Jednostavno, izginuli su ili ih se i danas sramoti kao fašiste. Damir Markuš nema nikakvo odlikovanje, premda se cijeli rat borio, o čemu kaže: “Moje odlikovanje su ljudi, moji prijatelji, to je moje odlikovanje, a hvala Bogu, ima ih puno.” Uz vlastito svjedočenje, Markuš je u knjigu uvrstio i dijelove memoarske knjige srpskog pobunjenika Gorana Markovića “Vukovarski dnevnik”, objavljena u Vojvodini 2011., što njegovu svjedočenju daje dodatnu uvjerljivost. Često pišu o istim satima i danima borbe. Uvrstio je i izvješća Siniše Glavaševića, pogubljenog na Ovčari. Osim toga prenio je i desetak iskaza vlastitih suboraca, često mnogo dramatičnijih nego njegovih. Jedno potpoglavlje posvetio je Jeanu Michelu Nicolieru (1966. - 29. studenoga 1991.), francuskom dragovoljcu koji je HOS-u pristupio jer je eto njegov stožer bio preko puta zagrebačkog Željezničkog kolodvora, na koji je pristigao u Hrvatsku. Nicolier je mogao izbjeći smrt, samo da se dao evakuirati iz vukovarske bolnice, kao stranac. Ali radije je ostao i podijelio sudbinu svojih ranjenih suboraca, svjesno otišavši u smrt. Markuš je pronašao jedan njegov iskaz francuskim novinarima koji su ga bili pronašli u bolnici, neposredno uoči pada grada, i kojima je objasnio da će radije umrijeti nego napustiti suborce. Usput rečeno, Nicolierova majka mnogo poslije rata preselila je u Hrvatsku i danas živi u Karlovcu… Među dragovoljcima HOS-a bila su i dvojica studenata medicine, Zoran Milas i Dražen Đurović. Njih dvojica organizirali su improviziranu bolnicu u Bogdanovcima, jedan je išao s borcima a drugi čekao u bazi, tako da se ne dogodi da istodobno poginu. Ti su studenti, jedan tek treća godina, obradili 125 ranjenika, četrdesetak njih na rubu života i smrti. Umro im je jedan. Od njihova svjedočenja u knjizi izdvajam sljedeću rečenicu: “Hrvatsku i taj Vukovar uglavnom je branila hrvatska sirotinja”. Obojica su poslije povratka iz Bogdanovaca u Zagreb nastavili studij. Dakako, srušili su ih godinu (ta gdje su bili!) a poslije u karijeri teško im je bilo domoći se specijalizacije, pripadnost HOS-u bila i je otegotna okolnost, kao i svim tim preživjelim često dečkićima, koji su poslije rata odbačeni i zaboravljeni u pustoši hrvatske tranzicije.