Tomislav Šovagović: Priča o osam hrvatskih medalja iza kojih se krije neumoran rad

Brojke su uvijek egzaktne, precizne, ali ne pričaju priču. Jer, kada se događaj poima „samo“ matematički, hrvatskih je 59 tragača za medaljama donijelo Lijepoj Našoj osam odličja s 32. Ljetnih olimpijskih igara u Tokiju, dvije manje od rekordnoga Rija 2016. godine. Ona najbrojnija i jedina hrvatska momčad, vaterpolska reprezentacija, zaustavljena je u četvrtfinalu od Mađarske. Na završetku drukčijih (ne ponovilo se) Igara brojimo ukupno 52 medalje od hrvatske suverenosti, 41 ljetno i 11 zimskih odličja. Zauzeli smo u Japanu 26. mjesto na ljestvici osvajača medalja, među 206 država, od kojih su 93 ovjenčane barem jednim od tri odličja, piše Tomislav Šovagović. 

Ono što je veće od brojki jest priča – i ona se pamti. Iza naših osam medalja krije se neumoran rad, predstavljen pred sablasno praznim tribinama dvorana i stadiona, iščekivanje neizbježnih testiranja na krunski virus, nemogućnost posjećivanja ostalih kolega na borilištima (uz poneku iznimku), suživot s izvanrednim okolnostima u nepredvidljivom Tokijskom zaljevu. 

Svim hrvatskim olimpijcima, baš svima, potrebno je odati priznanje na dostojnom predstavljanju Lijepe Naše. I onima koji nisu uspjeli doći do medalje, ma kako ju sanjali, kao što su sanjali nositelji hrvatskoga barjaka na otvorenju 23. srpnja raniji zlatnici Sandra Perković i Josip Glasnović. Svatko je, sukladno okolnostima, pokušao dati najbolje od sebe. Vjerojatno šira javnost nikada ne će dovoljno cijeniti dvojicu hrvatskih strijelaca u finalu trostava na 50 metara – Bjelovarčane Petra Goršu i Marina Maričića, no to je mnogo dublji problem odnosa prema športu, kao što je i problem fotografiranje i politička obećanja vedetama – dok prašina ne pokrije riječi, a ostanu samo medalje. I vlast se promijeni.

Zbog vremenske razlike, promijenio se bioritam športskih zaljubljenika, noćni prijenosi na Hrvatskoj radioteleviziji, navijanja satova i mobilnih alarma, navijanje s kauča uz prva graktanja vrana na okolnim stablima. Na blagdan sv. Joakima i Ane Hrvatska je slavila prve tokijske medalje, u športu koji malo tko razumije, a i ne piše se jednostavno – taekwondo. Srećom, već su i prethodnih desetljeća Martina Zubčić, Sandra Šarić i Lucija Zaninović donijele brončane medalje u tom borilačkom športu, pa novi uspjesi nisu bili golemo iznenađenje. 

Splitska škola Tonija Tomasa i TK „Marjan“ iznjedrila je zlato za „običnu curu iz Knina“ Mateu Jelić i broncu upornoga joj kolege Tonija Kanaeta. Amerikanci bi već imali gotov scenarij filma o finalnom preokretu 23-godišnje Jelić protiv godinu mlađe britanske suparnice Lauren Williams koja je osamnaest sekundi prije kraja imala velikih šest bodova prednosti.

A onda, nalik Goranovoj wimbledonskoj kiši u polufinalu s Henmanom, predah je Matei, tada na minus tri, omogućio prigovor trenera iz protivničkoga tabora. Pribrala se djevojka iz Zvonimirova grada na Krki, duboko udahnula i s deset bodova donijela povijest, 25:21, prvo taekwondo-zlato! Čudo! Kanaet je kroz repasaž izbrisao tugu polufinalnoga poraza, svladao Uzbekistanca Rafaloviča i slavlje u Splitu i ostatku Hrvatske bilo je dvostruko onoga ponedjeljka. Ponos zlatne Jelić i njezine izjave o voljenom rodnom gradu, zahvaljivanje Bogu i ljubav prema hrvatskoj državi – zasvrbjele su pojedince. Neka svrbi, ima i zašto.

Tri dana poslije toga dogodilo se zlato koje se i prije Igara najviše očekivalo – ono braće Valenta i Martina Sinkovića u dvojcu bez, toliko dominantno da Rumunji Marius Cozmiuc i Ciprian Tudosă nisu imali nikakvu šansu, o preostale četiri posade da i ne pišemo.

Sve što su zamislili još prošle godine odveslali su na željeni način i s rezultatom 6:15:29 dospjeli do treće uzastopne olimpijske medalje. Sad, kod braće je „problem“ što si stalno postavljaju nove izazove, njima je dovoljno tri godine vladavine u jednoj disciplini i vraćaju se staroj – dvojcu na pariće, onoj u kojoj su pobijedili na brazilskoj mirnoj vodi. Lakoća pobjeđivanja skriva težinu treniranja, jednostavnost svakoga pokreta automatizira se godinama.

Mjerna jedinica za upornost može se nakon Igara u Tokiju nazvati – Damir Martin. damir martin1Emotivni 33-godišnji Vukovarac nasljednik obiteljske generacije (djed, otac, brat) veslača s ćudljivoga Dunava, osvojio je brončanu medalju u samcu, nakon golemih bitaka sa samim sobom i liječenjem poslije operacije kuka, zbog čega u redovitim okolnostima (bez korone) ne bi ni nastupio prošle godine u Tokiju. Suze, zahvala supruzi, iščekivanje potomka, treće mjesto dohvaćeno u posljednjim metrima, ljubav da ti pamet stane. A mislio je odustati. Trener Srećko Šuk vjerovao je kao i Nikola Bralić u Sinkoviće – povijesna je nepravda da medalje ne primaju i treneri.

Nakon Martinove bronce tog 30. srpnja bili smo mirni jer smo znali da tenisko zlato i srebro u parovima pripada Hrvatskoj. Iako su čak i „Sportske novosti“ imale na naslovnici da se to nikada nije dogodilo, jest, ali ne mijenja konačnu sliku. Prije 113 godina, kada su gotovo samo Britanci i Nijemci dijelili medalje, prvi i drugi par na londonskim Igrama ostao je s odličjima na Otoku. A naše su lijepo raspodijeljene na Zagreb, Split i Međugorje u Bosni i Hercegovini. Najbolji par svijeta – Mate Pavić i Nikola Mektić – opravdao je svoju razinu i finalnom izvedbom protiv kumova Marina Čilića i Ivana Dodiga, iako su teže od očekivanoga prošli do finala. I nisu pobjednici raspodijelili medalje, da se malo i našalimo na Čilićev način. Zahvala Gospi iz Međugorja, fotografija za vječnost, dvije hrvatske zastave, četiri hrvatska športaša. Jesmo li svjesni koliko je veliko 6:4, 3:6, 10:6 za natjecatelje iz iste, naše države?

Kao što je i vino bolje s dobrom berbom 1986. godine, tako je i Tonči Stipanović jedrio u svojemu „laseru“ nepogrješivo do drugoga srebrnoga odličja zaredom, u varljivom regatnom polju, i tako na predivan način otvorio kolovoz. Fešta za ekipu u splitskom „Kutiću“, tamo gdje je najteže biti priznat, jer se obično pita: „Pa zar nisi moga dostić onog Australca Wearna?“. Samo jedriličari kuže finte, razlike u klasama, osluškivanje nevera i refula, s točnim i pogrješnim naglascima, predvidljivim i nepredvidljivim udarima. A bilo ih je, ima ih. I naglasaka, i nevera i refula.

Sve je zaokruženo trećega dana kolovoza srebrnom medaljom Tina Srbića na preči. Dok je njegova majka kuhala kelj, kao za inat tom povrću odvježbao je 45 sekundi za antologiju svjetski prvak iz Montreala.

Da, stasao je u međuvremenu Daiki Hashimoto, nadmašio je domaćin Srbića u konačnoj ocjeni, ali tih 14.900 dečka iz Dubrave bilo je više od njegovih želja. I da, nadmašio je u 25. godini i Filipa Udea, obojica mogu biti ponosna što su počeli karijeru zaletima gotovo izvan dvorane (zbog neadekvatnih uvjeta), ni jedan im konkurent ne bi povjerovao kako su radili treninge u dvoranama u Čakovcu i zagrebačkom „Sokolu“ dok nisu došle one u Nedelišću i Lučkom. Trener Lucijan Krce najbolje zna što je prošao s Tinom i kako je gimnastičko srebro na Olimpijskim igrama – mirakul. Tko pomnije prati, čuo je i da nije slučajno izabrana ni plava majica, ni broj 119 na prsima (datum rođenja), svaki je detalj i u prevrtljivim okolnostima morao biti na svojemu mjestu. Ispalo je dobro. Nije se palo.

I tako, osam medalja otišlo je u sportsku antologiju hrvatskoga olimpizma. U okvirima običnih promatrača, žal je zbog izostanka gledatelja, Igre su održane isključivo zbog novca i televizijskih prava (toliko o zdravlju), no športašima, s naglaskom na osvajače medalja, to nimalo nije smetalo.