Tragična sudbina hrvatskoga sela Baćin

Kad god se spomene Domovinski rat, onda se spominju i žrtve. Ali neki su mediji i političari tako nasađeni da o hrvatskim žrtvama niti ne govore ili ih čak niječu, nego da je žrtava bilo samo na agresorskoj strani pa i onda kad su sami svoje sunarodnjake gazili tenkovima ili im naredili da pobjegnu iz okupiranog hrvatskog područja. Tako se došlo do toga da se Hrvatskoj nameće krivnja pred svjetskom javnošću i za Drugi svjetski rat, ali i za Domovinski. Srećom, postoje i dokumentacijski centri koji ipak sve bilježe, samo što se ne čuju. Hrvatsko selo Baćin se nalazi uz lijevu obalu rijeke Une u općini Hrvatska Dubica, koja se spominje još 1239., u prigodi izmirenja kralja Kolomana s templarima i vraćanja templarskih posjeda. Od prvog dolaska i napada Turaka 1461., ovaj hrvatski kraj je stalno bio izložen tursko-vlaškim razaranjima. Povremene predahe hrvatskom narodu omogućavale su pobjede nad tursko vlaškim osvajačima, poput velike pobjede hrvatskog bana Petra Berislavića kod Dubice 18. kolovoza 1513. godine. Da želja za uništenjem katoličanstva na tom području nije prestajala, posebno nam svjedoči povijest dvadesetoga stoljeća. Raspadom Austro-Ugarske i ulaskom Hrvatske u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, demografsko stanje na hrvatskom Pounju i Banovini je znatno izmijenjeno na štetu Hrvata i katolika. Iznimno krvav trag na ovom području je ostavio II. svjetski rat i njegovo poraće, kada je na Križnim putovima stradao iznimno velik broj Hrvata. Hrvatska je na kraju II. svjetskog rata bila natopljena krvlju žrtava pobijenih bez suda i utvrđene im bilo kakve krivice. Ta mnoštvena ubojstva razoružanih vojnika i civila, muškaraca, žena i djece svih dobi, počinile su jugokomunističke postrojbe. Mnoštvena ubojstva su na Banovini posebno bila izražena pa se osnovano procjenjuje da se u njezinim mnoštvenim grobištima nalaze zemni ostatci oko 45.000 Hrvata. Znano je da su ta mnoštvena grobišta bila često razarana i uništavana, pretvarana u smetlišta i prikrivana na svakojake načine, a žrtve i njihovi grobovi javno nisu postojali. Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ili obilježavati. Ipak, ni strah od progona, ni protek desetljeća, nisu te žrtve potisnuli u zaborav njihove rodbine i prijatelja, kao i još uvijek ustrašenih svjedoka i počinitelja zločina. Domovinski rat započet 1991. oružanom pobunom hrvatskih Srba pomognutih snagama tzv. „JNA“, ponovo je urezao duboke rane u tamošnji hrvatski puk. Već u srpnju i kolovozu 1991. srpski pobunjenici su na Banovini počinili najteže oblike ratnih zločina. Općina Hrvatska Dubica je okupirana od srbočetničkih postrojbi 13. rujna 1991., a Hrvati su bili prisiljeni izbjeći u progonstvo, koje je trajalo do oslobođenja 4. kolovoza 1995. godine. Dana 21. listopada 1991. u selu Baćin kod Hrvatske Dubice je počinjen jedan od najtežih ratnih zločina u Domovinskom ratu. Uz obalu rijeke Une je ubijeno 56 Hrvata civila, većinom starijih osoba. Žrtve su bili Hrvati iz Hrvatske Dubice i Cerovljana, koji su nakon povlačenja hrvatskih branitelja Pounja, bili ostali u svojim domovima. Odlukom uspostavljene srpske mjesne vlasti Kostajnice i Dubice, dva dana prije nego su ubijeni, bili su dovedeni u vatrogasne domove u Dubici i Cerovljanima. Prikupljeno ih je 70, a 14 ih je pušteno na traženje srpske rodbine i prijatelja Srba. Zadržanim Hrvatima je bilo rečeno da ih se vodi u razmjenu u Glinu, ali su umjesto toga skončali na stratištu. Pobunjeni Srbi su Hrvate civile iz Cerovljana i Hrvatske Dubice izveli iz autobusa u Baćinu pa ih sve pobili rafalima iz automatskog oružja, a njihova mrtva tijela su ostavili nepokopana uz rijeku Unu, na mjestu zvanom Skelišće. Srpske okupatorske vlasti su kasnije bagerima pokopale sve pobijene u rupe uz riječnu obalu. Na mjestu toga zločina je najveća mnoštvena grobnica na području Sisačko-moslavačke županije, druga po veličini u državi, nakon grobnice na vukovarskoj Ovčari. Uz 56 pobijenih Hrvata u otkrivenoj mnoštenoj grobnici u Baćinu, pobunjeni Srbi su u isto vrijeme pobili i 30 Hrvata civila iz Baćina, 3 iz Dubice i 24 iz Cerovljana, na još uvijek nepoznatom mjestu. Iako je poznato tko je zapovjedio, organizirao i počinio masakr nad Hrvatima iz Dubice i Cerovljana u Baćinu, počinitelji toga ratnog zločina nisu kažnjeni! Taj mnoštveni pokolj civila je počinila srpska jedinica za posebne namjene „Kaline“ iz Komogovine, pod zapovijedanjem Stevana Borojevića, a bila je izravno podređena tadašnjem ministru policije tzv. „RSK-e“ Milanu Martiću. Branko Dmitrović, predsjednik općine Kostajnica i zapovjednik srpske teritorijalne obrane u vrijeme pokolja, koji je najodgovornija osoba za likvidaciju 56 Hrvata u Baćinu, živi u Srbiji. Glavni vojni zapovjednik kostajničkog područja, oficir JNA Veljko Radunović živi u SAD-ama, a zapovjednik Martićeve milicije za dubičko i kostajničko područje, Momčilo Kovačević, živi u Bosanskoj Dubici. Zapovjednik Stevan Borojević je poginuo 1992. godine. Ilija Čizmić, zamjenik zapovjednika srpske jedinice „Kaline“, živi u izravnoj blizini mnoštvene grobnice u Baćinu, na drugoj obali rijeke Une, u Bosanskoj Kostajnici. Svi su još uvijek nedostupni hrvatskim pravosudnim tijelima, unatoč javno isticanoj opredijeljenosti srpskog i hrvatskog državnog odvjetništva za kažnjavanje ratnih zločinaca. Od 43 do sada otkrivene mnoštvene grobnice na Banovini, pronađeni su zemni ostatci 240 osoba, većinom nemoćnih staraca, žena i djece, koje je zlostavljali, masakrirali i pobili pobunjeni banovinski Srbi i njihova vojska. Tako su poput svojih komunističkih prethodnika koji su mnoštvena stratišta Hrvata pobijenih nakon II: svjetskog rata prikrivali smetlištima i raznim otpadom, kod banovinskog mjesta Komogovine, u šumi gdje su zakapane uginule životinje, mučki ubili pa zakopali 6 Hrvata: tri branitelja, dva civila i jednu osobu čiji identitet do danas nije utvrđen. Zato posebno boli i ne smije se prihvatiti, sadašnje stanje svjesno nametnute političke i društvene šutnje, kojom se hrvatskom narodu i javnosti žele skriti tajne zastrašujućih srpskih ratnih zločina počinjenih kako na Banovini, tako i u cijeloj Hrvatskoj. U čast banovinskih žrtava, Predsjedništvo Hrvatskog žrtvoslovnog društva je odlučilo Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održati 15. i 16. lipnja 2013. u Sisku i Baćinu, i pozvalo je sve poštovatelje žrtava na djelatno sudjelovanje u radu Kongresa, prijavom i izlaganjem radova iz područja žrtvoslovlja.