Tragikomično 'šešeljovanje u Hrvata'

Posljednjih tjedana golemu medijsku prašinu podigao je relativno nevažan tip iz susjednog nam „komšiluka“. Naravno, riječ je o Vojislavu Šešelju, samozvanom srbijanskom „rasturaču suda u Haagu“, velikom lajavcu (Ameri bi rekli „big mouth“) i najvećem psovaču koji se je ikad pojavio u Haagu. Sudci iz Haaga su ga namjerno pustili iz zatvora u Beograd ne zbog toga što je bolestan (ako je bolestan), nego zbog njegovog političkog djelovanja za kojega su točno znali kakvo je. Vjerojatno su mu na odlasku ili negdje putem dali i precizne naputke što i kako treba činiti da odradi „misiju“. I on je učinio sve što je mogao i trebao. Održao je nekoliko žestokih govorancija u kojima je spominjao „veliku Srbiju“ uz oduševljeno klicanje mase, davao je šakom i kapom izjave za medije, a posebnu pažnju obratio je hrvatskim medijima za koje je govorio ekskluzivno (te izjave nije davao srbijanskim medijima). Iz svega što smo rekli, kao i iz sadržaja poruka upućenih Hrvatskoj i Hrvatima, točno se vidi da je sve bilo unaprijed isplanirano. Naime, „biseri“ namijenjeni našem političkom tržištu bili su posebno „slasni“ za medije i svi su ih prenijeli. U njima on hvali Josipovića i podržava ga zato jer je „njegov otac tukao ustaše“ (misli se na studente u Hrvatskom proljeću 1971. godine). Ante Josipović, član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, doista je bio glavni nalogodavac brojnih hapšenja i maltretiranja studenata. Hvalio je i izražao simpatije i prema Vesni Pusić zbog njezinih „četničkih korijena“, što se je kasnije također pokazalo kao istinito. Naime, Pusićkin djed Danko Anđelinović bio je bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Između ostalog pobili su oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša, te u selima kod Vrgorca. Na području Vrgorca oderali su živa tri katolička svećenika i pobili sve muškarce od starije od 15 godina, te također neke žene i djecu. I dok su te Šešeljeve „kolačiće“ za hrvatsku javnost naši mediji lakomo gutali i prenosili na velika zvona, njegov izravni nastup u „Bujici“ Velimira Bujanca dočekali su „na nož“ uz golemu dreku nerazmjerno veću nego što sam događaj zaslužuje. Zloglasni šef takozvanog Hrvatskog novinarskog društva koje je već odavno neka vrsta „jugoslovenskog novinarskog društva“ Zdenko Duka sav se je zapjenio i u ime cijelog Društva napisao da je „šokiran“ što je Šešelj izravno govorio na jednoj od hrvatskih televizija. Ali nije bio ni malo „šokiran“ što su svi mediji, pa i takozvana Hrvatska televizija (već dugo praktično yutel), detaljno puštali njegove govorancije iz Beograda. Dakle, nije „šok“ ako je snimljeno, ali ne daj Bože da govori u živo. To doista nema veze sa zdravom pameću. Nitko, uključujući Duku i ostale domaće medijske genijalce, nije imao ništa preotiv kada se je Ivo Josipovć bezsramno „žvalio“ (tri puta) sa drugim srbijanskim lupežom koji mu je na žalost kolega predsjednik, a to je Tomislav Nikolić. Šešelj je za vrijeme cijelog rata mnogo toga „izlupetao“, pa ga se optužuje po zapovjednoj i drugim vrstama odgovornosti, ali u ratu nikoga nije osobno ubio. Nasuprot tome, Nikolić je nakon četničke pijanke i prežderavanja, u kolovozu 1991. godine, kako bi pokazao da je i on „pravi Srbin“, iz „Kalašnjikova“ pobio desetak bespomoćnih staraca i starica. O tome je svjedočio bivši šef Ureda za informiranje u Đinđićevoj Vladi Vladimir Popović na beogradskoj Televiziji B91 u svibnju 2007. Popović se je pri toj tvrdnji pozvao na „službe“, kao i na izjavu nekadašnjeg šefa Službe državne bezbednosti Jovice Stanišića. Iako je ta tvrdnja izrečena javno, nitko kasnije nije provjerio njezinu istinitost. Kod tako ozbiljne optužbe ili „predsednik“ mora otići u Haag, ili Popović i Stanišić moraju u zatvor zbog klevete predsjednika. Ni Hrvatska nije poduzela baš ništa. Ni sam Josipović nije sve do danas pokazao da mu je žao zbog ljubljenja s ubojicom. Ali sada, za potrebe kampanje, odjednom je postao žestoki „nacionalist“, zajedno sa svojim potrčkom, „šokiranim“ Dukom, koji nije ni malo šokiran izbacivanjem s televizije svih novinara koji nisu dovoljno „jugosloveni“. Cijela ta galama praćena je istovremeno i drugim događajima koji su manje zapaženi, a vrlo su važni. Jedan od njih je dolazak odvjetnika-istjerivača Hrvata iz njihovih stanova i kuća Marijana Hanžekovića, za „gazdu“ najmoćnije firme za pisane medije, a to je EPH. Novi šef je odmah najavio da će njegova glasila morati skrenuti „malčice udesno“, prema liberalnom kapitalizmu. Tako je najnoviji hrvatski član Rockefellerove trilateralne komisije počeo „hladiti“ Josipovićevu uzavrelu propagandu. Istovremeno Todorićev „Agrokor“ izlazi na londonsku burzu uz pomoć drugog najmoćnijeg svjetskog bankara, Jacoba Rotschilda. Ti su događaji povezani i ni u kom slučaju nisu slučajni, a govore o tome da se veliki svjetski meštri na veliko bave Hrvatskom i njezinom budućnošću, te da više ne računaju mnogo na „potrošenog“ Josipovića. Oni sada očito imaju nove „konje za utrku“. Kada se najkrupniji svjetski bankari bave Hrvatskom, onda to nikako za nas nije dobro. Oni samo gledaju kako bi nas što bolje „očerupali“. Međutim u tom metežu možemo postići barem jednu korist – za sva vremena se riješiti Srbije kao „komšinice koja svaki dan dolazi na kafu“. Kada već imamo takvu susjedu neka ju barem natjeramo da ostane u svom dvorištu i gleda svoja posla.   Mario Filipi Izvorni članak možete pogledati OVDJE