TRAJNIJE OD ŽIVOTA: Priča o vukovarskim „žutim“ ili „zenga čizmama”

Priču o  „roysicama“ kako smo ih nekada zvali, a danas su prepoznatljive, jednostavno, kao „žute čizme“ ili „zenge“, gotovo da nema tko nije čuo. Bila je to obuća iznimno visoke kvalitete koju je prije rata tvornica „Borovo“ izrađivala za prekooceansko tržište, kao „lohn“ posao po narudžbi američke tvrtke „Royce“. Zbog ratnog djelovanja, velike zalihe  naručenih čizama – kako to češće kazujemo, iako je zapravo riječ o dubokim cipelama – nisu isporučene, pa su tijekom opsade Vukovara podijeljene braniteljima i tako postale jedan od simbola obrane grada. U obući u kojoj su čuvali Domovinu, nažalost, mnogi od njih zakoračili su u vječnost. Žute čizme koje su u Vukovaru za branitelje bile spas, suha i topla obuća, nakon pada grada postale su njihova smrtna presuda. Od čizama „koje glavu čuvaju“, postale su čizme zbog kojih se gubila glava, jer upravo su po njima prepoznavani i izdvajani, a oni koji su ih nosili, ili su ubijeni, ili su u srpskim koncentracijskim logorima prolazili najgore torture. ________________________________________ Srce mi je prepoznalo zvuk i počelo ubrzano pumpati paniku  kroz vene. Vrata su cijuknula, ja sam u sebi jauknuo: „Bože pomozi“ – a onda su ušli. Nisam vidio točno koliko ih je, jer sam spustio oči da se ne sretnem s nečijim pogledom. Utrčali su bučno i žustro, kao da su stigli do autobusa koji im je skoro umakao ispred nosa ili kao kada škrtac otvara škrinju s novcem i boji se da neće naći ništa. A onda, ugledavši svoje blago, glasno odahne – Tu li si… Tu ste, mamicu vam ustašku… Ajmo, ajmo, diš’ se, diš’ se, da vidimo sad te strašne borce!  Rastrčali su se po baraci na silu podižući one koji to sami nisu mogli, što od rana što od strave. Meni su se noge odsjekle. Oklijevajući sam se dizao, oslanjajući se rukom na zid barake. Čudno, bol je gotovo nestala, osjećao sam samo trnce od straha. Sve u meni drhtalo je  i činilo mi se da sam se uvukao sav u sebe. “Budi što manji, budi što manje uočljiv“ – šaputao mi je neki glas u glavi. Poredali su nas u dva reda, s lijeve i desne strane, jedne preko puta drugih. Samo muškarce. Žene i djecu nisu podizali, oni su se, izbezumljeni od straha pribili uza zidove barake. Matere su stiskale djecu, okretale im glave i pokrivale uši. Ali, krike koji su uslijedili bilo je nemoguće ne čuti.  Ajmo, prvo pregled čizama! Kao u armiji! Svi koji imaju žute zengerice nek’ istupe jedan korak. Idemo Tuđmanova govna, brže, brže! …  Obilazili su oko svojih žrtava i zagledali im u noge.  Evo jednog – zacijukaše veselo kao na svadbi, a s drugog kraja dopre oduševljena graja. Izvuci ga van, bre, da ga vidimo!  Sjurili su se prema donjem dijelu barake kao bijesni psi. Izvukli su ispred nas mladića u teksas jakni i žutim kratkim čizmama. Bacili su ga na koljena i počeli udarati s čim su stigli. Nogama, puškama, toljagama. Gledao sam tupo pred sebe i molio se u sebi. Mladić je jaukao, plakao, dozivao majku.  – Vidi ga što plače, bre, pička ustaška! Sad plačeš, jel, a kad si ubijao Srbe bilo ti je smešno! Jel ti bilo smešno, bagro jedna? Ne trebaš zvat, kad završimo s tobom neće te prepoznat ni Bog otac!  Udarci su pljuštali po mladiću, a ja sam pomislio kako čudno zvuči udarac kundaka u tijelo. Zvuk kakav nikada prije nisam čuo. (Ulomak iz romana „Crni kaput“) 25 koraka, 25 godina poslije, 25 koraka u budućnost Pomalo u sjenci brojnih događanja povodom obilježavanja dvadeset i pete, velike i tužne obljetnice sjećanja na stradavanje i žrtvu Vukovara u  Domovinskom ratu, ostala je vijest da je u Gradskom muzeju Vukovar otvorena izložba – „Zenge – 25 koraka“, u suradnji s Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. Fotografi su, kroz objektiv, prenijeli svoje umjetničke ideje s apelom na „Zenge“ koje su simbol koraka u bitki za Vukovar. Danas „Borovo“ korača dalje i ponovno proizvodi slavne cipele, a poklonike kvalitete i dizajna posebno će oduševiti podatak da su gležnjače u tvornici u Vukovaru izrađene ručno, od vrhunske, kvalitetne kože. Zanimljivo je čuti i kako je za svaku pojedinačno utrošeno 100 minuta rada i 47 metara konca.

Bugarin hrvatskog srca

Budući da je uslijed ogromnog  ratnog stradanja, koje je pretrpjela tvornica „Borovo“, uništen ili nestao veliki dio arhive, a ono najvažnije – ljudi koji su prije rata radili u tvornici – više nisu tu, stradali su u ratu, umrli su ili su se raselili, široj javnosti je gotovo nepoznat podatak kako je „otac“ tih prvih, slavnih „žutih zengi“, borovski  kreator Ljuben Janičev. „Čika Ljuben“, kako su ga s puno ljubavi i poštovanja zvali oni koji su ga poznavali, po nacionalnosti je bio Bugarin rođen 1943. g., koji je s 14 godina iz rodnog Dimitrovgrada došao u Borovo naselje. Ljubav prema crtanju i modeliranju, a kasnije i ljubav prema budućoj supruzi, zauvijek ga je zadržala u ravnici koju je zavolio, kao što je zavolio i Dunav i ribolov i široku slavonsku dušu. Tijekom svog profesionalnog života bio je vizionar,  modelirao je, s fotoaparatom je obišao kolekcije na sajmovima po gotovo cijeloj Europi, predavao je kao izvanredni profesor u tzv. „večernjoj školi“ i bezgraničan trud ulagao u mlade ljude kojima je prenosio svoje znanje. Jedinstvena obuća, čiji je tvorac, izrađivala se u borovskom pogonu „Poly“ i pravljena je od nepropusnog nabuka s brizganim đonom, a prošla je čitav niz ispitivanja u vodi i na različitim temperaturama. Ljuben Janičev zarobljen je kao pripadnik Civilne zaštite i odveden u srbijanski logor Stajićevo, gdje je kao kreator „zengerica“, baš poput onih koji su te čizme nosili na nogama, prošao surova maltretiranja od kojih se nikada u potpunosti nije oporavio. Iako godinama na dijalizi i teško bolestan, čika Ljuben je često, s puno ljubavi i ponosa pripovijedao članovima obitelji i prijateljima priču o nastanku žutih čizmica. Imao je silnu volju kolumnistici Ani Galović, koja je prva pokazala interes za njegovu priču, ispričati detalje o njihovoj prvobitnoj  proizvodnji, no bolest je bila jača od njegove posljednje želje. Umro je 23.07.2016. godine i pokopan u svojoj drugoj domovini, u svom Vukovaru koji je toliko volio. Čizme koje je osmislio Ljuben Janičev nadživjele su svog kreatora, baš kako bi to on i sam poželio. Ipak, ako postoji negdje neki drugi, bolji svijet, majstor Ljuben i njegovi vukovarski dječaci tim svijetom koračaju zajedno. U borovskim zengama.  „ I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se koraci žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti.“ (Ani Galović)