Tražit ću obavezno služenje vojnog roka u Hrvatskoj

Brat jednog od 12 masakriranih policajaca iz Borova Sela u Saboru je bio još 1991. godine, ali na mjestu čuvara te institucije Dobra vijest za braniteljsku populaciju stiže s istoka, iz sela Jarmine nadomak Vinkovaca, odakle u novi saziv Sabora dolazi Stevo Culej. Najšira javnost uskoro će znati ono što već znaju njegovi suborci: osjetljiv na nepravdu, glasan, beskompromisan i nepotkupljiv, ovaj umirovljeni specijalac koji je prošao sva ratišta od Vukovara do Dubrovnika bit će snažan glas branitelja u opoziciji ili vlasti, svejedno. Stiv, kako ga nazivaju prijatelji, na nedavno održanim parlamentarnim izborima u svojoj je, V. izbornoj jedinici s liste HDZ-a osvojio gotovo 10 tisuća glasova birača. Ni medijima nije nepoznat: aktivni dopredsjednik Udruge Specijalne policije godinama je vodio privatne istrage protiv ratnih zločina pa je osobno podnio 55 kaznenih prijava za moguće počinitelje. No što ga je naposljetku motiviralo na ulazak u visoku politiku? – Kandidirao sam se iz revolta, kad sam uvidio da mimo politike ne mogu za branitelje učiniti ama baš ništa. U Saboru je bilo mjesta za svakoga: i za one koji nisu željeli Hrvatsku, i za one koji su po njoj pucali, pa zašto onda ne bi bilo mjesta za hrvatske branitelje? Nisam više mogao sjediti kod kuće, gledati televiziju i slušati kako netko blati branitelje – tumači Stevo Culej. Iako ga od dolaska u Sabor dijeli još nekoliko dana, već posve precizno zna na što će upirati za govornicom. Slučajevi iz ladica – Tražit ću da Vukovar bude mjesto posebnog pijeteta, ali i poništenje abolicije. Zalagat ću se za prestanak financiranja udruga koje vrijeđaju branitelje, Domovinski rat i Hrvatsku. Tražit ću i uklanjanje svih simbola totalitarnih režima: komunističkih, fašističkih, četničkih. No, prije svega, zalagat ću se za uvođenje obaveznog vojnog roka, u trajanju od najmanje tri mjeseca – odlučan je Stevo Culej, koji se oštro protivi cjepkanju Hrvatske na regije jer to je, kaže, prvi korak u podjeli Hrvatske. Također, iz saborske će klupe inzistirati na neovisnoj uređivačkoj politici na HRT-u, apelirati na MUP i DORH da intenziviraju potragu za nestalima, ali i procesuiranje zločina nad hrvatskim građanima čiji neriješeni slučajevi trunu u ladicama "pa se po potrebi vade ili ne vade". A jedan od takvih je i njegov obiteljski slučaj. Naime, Stevo je brat jednog od 12-orice mučki pobijenih redarstvenika u Borovu Selu u svibnju 1991., kada je počinjen zločin koji već 24 godina čeka pravdu. Premda je policiji osobno dostavio imena i fotografije osumnjičenika te u više navrata tražio odgovore od mjerodavnih pitajući što je Srbija poduzela u pravcu ispunjenja dogovorenih međudržavnih obveza, do danas za taj zločin nitko nije odgovarao. Stoga je ubojici svoga brata, koji u njegovu kraju živi i danas, umalo prije deset godina presudio sam, međutim zbog svojih "kršćanskih zaduženja stečenih u obitelji i ljudskosti spram mržnje koju je toliko puta u ratu morao zatomiti" odlučio je otići u Međugorje i ispovjediti se svećeniku koji je, slušajući njegovu priču, zaplakao kao dijete. Šator mora biti u pričuvi Premda je u posljednjem sazivu Sabora sjedilo čak 48 zastupnika sa statusom branitelja, Stevo Culej nije zadovoljan njihovih radom. – Da su svi radili svoj posao, ne bismo bili 400 dana u Savskoj niti bismo imali problem ćiriličnih ploča u Vukovaru – kaže. Danas kad braniteljska populacija ima svoje, kako kažu, istinske zastupnike u Saboru, znači li to da se šator naposljetku može rasklopiti? – Doći će vrijeme kad će se branitelji iz Savske povući, ali šator ne bi trebao nestati zauvijek, neka bude u pričuvi da se u svakom trenutku može vratiti – upozorio je Culej. – U Saboru ću podsjetiti na svaku uvredu hrvatskih branitelja i Crkve. Iz prve ruke javnost će od mene doznati da ova država nije stvorena na bahatosti i briselskim hodnicima, nego na krvi naših branitelja. Bit ću glas hrvatskog naroda, malog čovjeka, branitelja, stradalnika iz Domovinskog rata. U Saboru ću biti sve što političari dosad nisu bili – zaključio je Stevo Culej. Zanimljivo, u Sabor je ušao još u ožujku 1991., ali čuvajući tu instituciju kao specijalac.