TRIO FANTASTIKUS: Propao još jedan pokušaj rušenja Predsjednice

PROTEKLIH dana uz bombardiranje vijestima oko migrantske krize i kampanje za parlamentarne izbore pojavila se inicijativa premijera Zorana Milanovića podržana od strane ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i vjerovali ili ne, Jadranke Kosor za biranje Predsjednika Republike u parlamentu. Ono što ovu inicijativu čini posebno zanimljivom je „timing“. Još donedavno, dok je na Pantovčaku stolovao Ivo Josipović, bivše kandidatkinje na predsjedničkim izborima, Vesna Pusić i Jadranka Kosor nisu nalazile svrsishodnim otvoriti raspravu o tom pitanju, a propitivanju institucije predsjednika, tj. predsjednice još prošle se godine oštro protivio i sam premijer na odlasku – Zoran Milanović. Što se onda dogodilo? Prije nešto manje od godinu dana situacija je bila daleko pogodnija za navedeni trojac. Ivo Josipović je imao ogromnu prednost u anketama, silnu podršku medija koji su nemilosrdno tukli po glavnoj protukandidatkinji i činilo se kao da se samo treba pojaviti i uzeti novi mandat. No, dogodilo se nešto neočekivano, čovjek koji je imao i po 80% podrške u nekim anketama, što bi sigurno predstavljalo svojevrsni izazov i za samog čelnika Sjeverne Koreje, je izgubio što je članove vladajuće stranke natjeralo na sustavnu difamaciju i pokušaj rušenja autoriteta novoizabrane Predsjednice.

Sramoćenje Sandre Jakovine

Tom je prilikom posebno ostao zapamćen napad europarlamentarke Sandre Petrović Jakovine kojom se pokušavao dovesti u pitanje sam izborni legitimitet izabrane Predsjednice manipulacijom tumačenja izbornih rezultata što je rezultiralo time da je od strane ustavnopravnih stručnjaka u pitanje dovedna samo vjerodostojnost, no ne izbornih rezultata već Jakovinine diplome Pravnog fakulteta u Zagrebu. Do veljače ove godine Pantovčak je bio rasadnik regijunaških ili zapadnobalkanskih inicijativa, a dvojac Josipović – Pusić koji bi i po Ustavu trebao biti nadležan za vanjsku politiku Republike Hrvatske, pretvorio ju je u centar za ispomoć država ex-SFRJ za što lakše pristupanje euroatlantskim integracijama s ciljem stvaranja jedne cjeline naziva Zapadni Balkan, u medijima poznatiju i samo kao „regija“. Nakon smjene na Pantovčaku sve je to palo u vodu. Rezervni položaj regijunaštva u slučaju gubitka parlamentarnih izbora nestaje, a s njim polako odlazi i riječ „regija“ iz uporabe u široj javnosti. Kolinda Grabar Kitarović još u svom pobjedničkom govoru spominje tu sad već legendarnu frazu:„mi nismo regija!“ i na užas vladajuće koalicije na tom uvjerenju počinje usmjeravati svoju politiku. Ubrzo kreće s jakom diplomatskom aktivnosti kakvu godinama nismo imali nastojeći popraviti štetu i propuste njezinih prethodnika, osobito vlade kukuriku koalicije koja nas je svojim potezima dovela u tihu diplomatsku izolaciju čak i u organizacijama čiji smo punopravni član.

Inicijativa Jadran – Baltik – Crno More

Usprkos brojnim napadima i svakodnevnim šovinističkim, pa i seksističkim izljevima mržnje od strane vladajućih i gotovo svih medija podređenih režimu, Predsjednica nastavlja svoj rad i nakon samo osam mjeseci mandata pokreće inicijativu Jadran – Baltik – Crno More koja je naišla na odobravanje svih država partnerica u tom projektu čime kreće približavanje Višegradskoj skupini (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka), prirodnim partnerima Hrvatske u Srednjoj Europi gdje joj je mjesto još prije dvadeset godina zacrtao i prvi hrvatski predsjednik Tuđman, a što je izazvalo užas među pripadnicima koalicije koju predvodi stranka formalna nasljednica komunističke partije koja je u osam godina koliko su na vlasti provele Račanova i kukuriku koalicija sve svoje snage usmjeravala ne bi li Hrvatska protivno većinskoj volji naroda, ostala usidrena daleko na istoku, među zemljama Balkana. No vratimo se za trenutak ideji biranja predsjednika Republike u parlamentu. To se može ostvariti samo na jedan način – promjenom Ustava. Ustav kao što znamo se može mijenjati samo na dva načina: prvi je dvotrećinskom većinom u Saboru, a drugi je narodnim referendumom.

Dva načina biranja predsjednika

Dok je druga opcija u potpunosti neostvariva, prva je moguća ali ne unutar sljedećih nekoliko godina. Stoga zašto poticati takve ideje ako postoji svijest da mehanizma za realizaciju trenutno nema? Cilj je prilično priprost, a svodi se na daljnje blaćenje Predsjednice novim napadima kroz medije i pokušaj blokiranja korisnih inicijativa u vidu pozicioniranja Hrvatske unutar EU, ali i na širem planu, pa i kroz same rasprave u hrvatskom Saboru što bi ujedno otvorilo put mogućoj realizaciji ideje nakon boljeg rezultata na izborima 2019. Kada bi se promijenio Ustav, predsjednika bi se biralo na dva moguća načina, prvi je apsolutnom većinom, a drugi je dvotrećinskom većinom u Saboru. U oba slučaja zapravo imamo vrlo sličnu stvar, izbor predsjednika je ili u potpunosti u rukama vođe vladajuće koalicije ili za to treba i malo dogovora i trgovine, no rezultat je uglavnom isti – predsjednik koji je zapravo fikus pod kontrolom premijera, zamislite nešto tipa Josipa Leke i Ive Josipovića. Takva inicijativa je samo nezasitna želja za još većom vlasti i spriječavanje mogućeg „talasanja“, a ono što najviše brine, jedno oduzimanje dijela moći demokratskog odlučivanja iz ruku naroda i stavljanje u ruke političkih elita.”.

Nečasna uloga Joze Radoša

Ono što strši iz ove ideje i izaziva podsmijeh kod ljudi jest tvrdnja kako je inicijativa rezultat ponašanja Predsjednice koja nije pronašla načina kako da neracionalne poteze vladajućih u očima svjetske javnosti učini racionalnima poput kontrole granica, točnije nekontrole u slučaju vlade na odlasku. Stoga bi možda trebalo podsjetiti pojedince, a osobito one u najvišem vrhu vlasti da su granice jedan od temelja državnosti svake zemlje koje označavaju suverenitet nekog naroda na određenom teritoriju, a znamo koliko su patnje i boli Hrvati podnijeli da bi uopće mogli imati ikakve granice i ono unutar njih što zovu svojim, očito nekima to i ne vrijedi previše. Najviše u ovoj priči smeta je što Predsjednicu napadaju oni koji su javno u Hrvatskoj i u inozemstvu optuživali Hrvatsku za agresiju na susjedne zemlje, suodgovornost za rat te proglašavali Domovinski rat građanskim. Vrhunac farse jest što najveća kritika predsjedničinoj vanjskoj politici dolazi iz ustiju osobe koja ja bila najveći generator regijunaštva, čiji kolega iz stranke – izabrani europarlamentarac Jozo Radoš čitavu svoju briselsku karijeru svodi na promociju Zapadnog Balkana u EU, a koja je u trenutku kada nas je premijer posvadio sa gotovo svim susjednim zemljama i partnericama u Europskoj uniji, bila prezauzeta lobiranjem za svoje privatne interese svodeći četiri godine hrvatske vanjske politike na projekt Centra za izvrsnost s ciljem daljnjeg povezivanja Hrvatske i zemalja Zapadnog Balkana. Možda je najbolju dekonstrukciju čitave situacije ponudio eminentni hrvatski novinar konstatirajući kako Predsjednicu mrze jer im je superiorna što rezultati njezinog osmomjesečnog rada i dokazuju.