Vijesti Najčitanije
TUKAO JASTREBA, A DRŽAVA GA NAGRADILA
TUKAO JASTREBA, A DRŽAVA GA NAGRADILA: Otkrivamo sramotan skandal o udbašu koji je umjesto kazne dobio poticaje
A.G.Matoša, često citiraju komentatori na društvenim mrežama, pa i neki novinari. Najviše se ponavlja misao o nemogućnosti pronalaska dovoljno štrika za „toliko Juda“. Ima još jedan njegov stih, koji se nerijetko provlači kroz komentare kao poražavajuća činjenica, a on glasi- „Hrvat je opet teško biti.“ Tu se javljaju i dodatna pitanja, zašto je teško biti Hrvat, i koja to sila onemogućava Hrvate da budu ono što jesu, ili žele biti? Ponajveće kočnice razvoja hrvatske nacije, države i društva, o kojima se najmanje govori, zapravo su kontradikcije u našim glavama.
Svatko vidi samo jedan dio istine
Ovisno o svjetonazoru, odgoju, životnom putu i širini razmišljanja, pa i karakteru, bavimo se selektivnim prikupljanjem činjenica koje bi trebali učvrstiti naša striktna uvjerenja.
Na primjer, za većinu Hrvata, desne ili domoljubne političke orijentacije, Gojko Šušak predstavlja vrlo pozitivnu i značajnu ličnost hrvatske povijest. Istodobno, Josip Perković, čovjek koji je tog istog Šuška dočekao na aerodromu Pleso i omogućio mu ulazak u državu, predstavlja simbol izdaje, represije, Udbe, komunističkog mraka. Kada se suoče s neosporivim dokazima o suradnji udbaša i „domoljuba“, neki Hrvati će zaključiti kako se ta suradnja nije mogla izbjeći, jer bi u protivnom došlo i do građanskog rata. Kako bi cijela priča dobila mitološku dimenziju, stalno se provlače ista imena nekada nedodirljivih i tobože svemoćnih udbaša, Manolića , Mustača, i naravno, Josipa Perkovića. Pritom se ignorira činjenica kako je iz takozvane hrvatske „Udbe“, odnosno Službe državne sigurnosti i KOS-a, više od tisuću agenata, časnika i operativaca, prešlo na hrvatsku stranu. Doduše, i sama fraza o prelasku na hrvatsku stranu, gledano kronološki, povijesno, nije točna definicija tih događaja. Preciznije bi bilo reći kako su svi ti kadrovi samo nastavili s radom, a još bliže istini, ako ustvrdimo, kako su upravo udbaši, glavni konstruktori i kreatori buduće hrvatske države. Hrvatska „Udba“, za razliku od KOS-a, koji je radio jedino prema naputcima i nalozima iz Beograda, tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, razvila je određenu autonomiju u svom radu. Kao odgovor na memorandum SANU-a i pojavu Slobodana Miloševića, SDS tadašnje SR Hrvatske, odlučio je, u početku oprezno i s velikom rezervom, dati potporu političkim snagama, bivšim disidentima, kojima je krajnji cilj bila suverena i samostalna hrvatska država. Politička opcija, koja je odmah pristala na takvu pomoć i nagodbu, bila je Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Danas je lako biti general poslije bitke
Iz današnje perspektive, lako je kritizirati takvu odluku, ali veliko je pitanje, kako bi se stvari odigrale, da je Hrvatska vodila istodobno dva rata. Jedan protiv pobunjenih Srba, četnika i agresorske JNA, a drugi protiv obavještajnih i policijskih struktura, Socijalističke Republike Hrvatske. Nažalost, posljedica svega, uz formalno slobodnu Hrvatsku, jest nefunkcionalna država, zemlja obespravljenih i opljačkanih građana, u kojoj bivši udbaši, kao i njihove suradničke mreže, u koaliciji s novopečenim bogatašima, moćnicima, ratnim profiterima i mutikašama, rasprodaju obiteljsko srebro, sisaju proračun, dok Hrvate iseljavaju, kao u vrijeme najveće ekonomske krize i komunističke represije režima bivše Jugoslavije. Lustracija, i to u mnogo širem smislu, potrebna je više nego ikada. Pitanje je samo, da li je moguća? Prije nekoliko godina, kao predvodnik tobožnje lustracije, ukazao se povjesničar Zlatko Hasanbegović. Vođen isključivo osobnim motivima, zbog opljačkane obiteljske ostavštine, Hasanbegović se zadovoljio bitkom sa simbolima komunizma. Slavodobitno je uspio skinuti ploču s imenom omraženog maršala, ali nikada nije izustio ime niti jednog udbaša ili suradnika bivšeg sustava. Iako većinu vremena, kao i drugi političari, provodi izvan realnog svijeta i stvarnosti, Hasanbegović je vjerojatno svjestan, do koje mjere su strukture isprepletene, i koliko malo, ili praktički ništa, dijeli „naše“ i „njihove“ kadrove.
Lustracija kao složeno i kompleksno pitanje
Ta famozna lustracija, ne može biti sjekira kojom će se nešto u jednom potezu presjeći. Za uspješnu provedbu, Hrvatska bi morala imati suverenu, nekontaminiranu obavještajnu službu i policiju. Formalna politička legitimacija pojedinaca, ne može biti kriterij za lustraciju.
U prethodnom tekstu, koji se bavi ovom problematikom, razotkrili smo jednog važnog „bivšeg udbaša“ i otkrili do tada nepoznate informacije o ubojstvima civila, tijekom ratnih devedesetih u Osijeku.
https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/dokument-udbe-otkriva-medu-ubojicama-osjeckih-civila-kriju-se-perkovicevi-ljudi-1239661/
S obzirom da smo objavili originalan službeni dokument, nitko nas nije niti pokušao demantirati. Zoran Gaćina, koji se kao bivši djelatnik SZUP-a i SIS-a, pojavljuje na suđenju Branimiru Glavašu, zatajio je sudu činjenicu da je prethodno radio kao operativni radnik Službe državne sigurnosti, ili narodski „Udbe“.
Od operativca „Udbe“ do biznismena
Isto tako, sud nije upoznao s time da je predmet njegove obrade bio Ivica Krnjak, zapovjednik „Samostalne uskočke satnije“, koji je prema sudskim optužbama, odgovoran za brojne likvidacije osječkih civila. Inače, Ivica Krnjak, navodno ekstremni domoljub, prošao je specijalnu obuku KOS-a, a bio je i niški specijalac. Suradnici Udbe, radi prikrivanja njihove stvarne uloge, često su bili predmet obrade. Suradnika Udbe, ima i među bivšim političkim zatvorenicama. Dugogodišnja robija, nije jamstvo nečije besprijekorne domoljubne biografije.
Uoči obljetnice tragedije pada Vukovara, koliko god to bilo bolno i teško, radi društvene i nacionalne higijene, trebamo se prisjetiti i nekih mračnih događaja, koji su nastupili nakon okupacije herojskog grada. Mile Dedaković-Jastreb, pretrpio je teška mučenja a tukao ga je, između ostalih, spomenuti Zoran Gaćina, bivši djelatnik SDS-a, kasnije SZUP-a, SIS-a i VSOA. O toj epizodi, Jastreb je prije šest godina, za braniteljski portal, izjavio sljedeće:
“U toj kotlovnici, negdje na Lašćinskoj u Zagrebu, obrađivala su me izvjesna gospoda. Vele da je među njima bio neki Nikola Krišto, pa Zoran Gaćina, dok se ostatka ekipe ne mogu sjetiti. Prije nekoliko godina osobno me nazvao gospodin Gaćina i zamolio da ga prestanem spominjati po pitanju premlaćivanja, da mu to šteti biznisu.”
Ovom prilikom, otkrivamo o kojem se biznisu se radi. Također, objavljujemo informacije o tome, kako je država nagradila ovog bivšeg udbaša. Tvrtka Zorana Gaćine, zove se „Višnjici d.o.o.“ i sada se nalazi u stečaju. Tvrtka se bavila uzgojem voća. Voćnjaci, u vlasništvu Zorana Gaćine, nalazili su se na ukupno 140 hektara zemljišta. Nema sumnje, Dedakovićeve prozivke, svakako su mogle štetiti biznisu Zorana Gaćine. Naime, kao vlasnik ovog bogatog poljoprivrednog dobra, Gaćina je od države dobivao brojne poticaje, a navodno i kredite HBOR-a. Prema tvrdnjama našeg izvora, vlasništvo nad voćnjacima, omogućio mu je Branimir Glavaš.
https://www.fininfo.hr/Poduzece/Pregled/visnjici-u-stecaju/Detaljno/86756
Tu informaciju ne možemo potvrditi, ali jedno je sigurno. Veze između Branimira Glavaša, Ivice Krnjaka, Zorana Gaćine, kao i Josipa Perkovića, nisu do kraja razjašnjene, kako u vrijeme rata, tako i u kasnijim razdobljima.
Uz voćnjake, Gaćina je došao i do stanova. Krajem osamdesetih, Josip Perković je Gaćinu premjestio u Zagreb i pronašao mu stan u Novom Zagrebu. Tijekom rata, Mate Laušić je preuzeo stan od generala JNA Andrije Rašete na Sveticama, a svoj stan na Vrbiku, od 92m2, ustupio je Zoranu Gaćini. Prije nekoliko godina, Gaćina se preselio na Sigečicu. Prema našim informacijama, posjeduje i apartman na Rabu. U međuvremenu, njegov mentor, čovjek koji mu je omogućio uspješnu obavještajnu karijeru, trune u njemačkom zatvoru. Josip Perković, zasigurno nije nevin, ali to ne znači da nije izdan i žrtvovan. Od preko tisuću operativaca i stotine tisuća suradnika, samo su Perković i Mustač zaglavili u zatvoru, dok njihovi bliski suradnici, žive mirno, pa i utječu na svakodnevnu politiku i prilike u državi. Fotografija koju objavljujemo, dobra je ilustracija kontradikcija koje smo naveli na početku teksta. Na slici su Gojko Šušak, Mate Laušić, Josip Perković, ali i Zoran Gaćina, ćelavi gospodin, koji stoji odmah iza Perkovića. Pokušali smo stupiti u kontakt s gospodinom Zoranom Gaćinom, ali nikako nismo mogli doći do njegovog telefonskog broja. Nema ga u imenicima, a ni branitelji, s kojima smo u kontaktu, nisu mogli pronaći njegov telefonski kontakt. Ako nam se ikada javi, rado ćemo objaviti i njegovu stranu priče.
