U Hrvatskoj tada i danas nema većega grijeha od biti radišan, pošten i istinski vjerovati u Boga

Imao sam najbolju namjeru pisati ovaj tjedan o ujedinjenju Njemačke, o tri pastorske kćeri, Margaret Thatcher, Angeli Merkel i Theresi May. Smrt Martina Sagnera nekako je odredila da će taj tekst biti prebačen za neki drugi put. Čovjek je umro za svoj imendan. Gruntovčani scenarista Mladena Kerstnera i redatelja Kreše Golika ostaju kanon hrvatske televizije i jedan od temelja suvremene kajkavske kulture i danas. Glumci su lagano umirali kroz, još su živi Smiljka Bencet i Nikola Novosel (koji je bio naturščik), a serija je odredila mnoge za desetljeća. Jedino je nepoderivi Franjo Majetić primarno bio vezan uz svoj lik Franje Šafraneka (čije replike dosta ljudi zna napamet). Sudbina je takva da varaždinski partizan Majetić, jedan od najboljih hrvatskih glumaca, ostao je ikona zagrebačke predratne građanštine, svih onih purgera koji su glasali često za Stranku prava i drukali ili za Građanski ili ako su bili fakultetski obrazovani za HAŠK. Ono što je zajedničko Martinu Sagneru i Franji Majetiću, njihova je krajnja neiskorištenost u hrvatskim i jugoslavenskim filmovima i serijama. Obadvojica su bili glumci čije su usluge koristili redatelji Krešo Golik i Mario Fanelli npr. u serijama Punom parom i Inspektor Vinko. Oni su isto pokojnici. Martin Sagner je isto posebno drag još živom Ivi Štivičiću (tv film Tamburaši). Sagnerov Šule u Punom parom je isto narodski čovjek, ali za razliku od Dudeka koji mirno postupa i pokušava sukobe rješavati mirnim putem, Šule bez kompleksa oduzima alat koji samoupravljači posuđuju preko vikenda za fuš od kojega žive. Zagrebačka televizijska produkcija sedamdesetih je crnohumorna i nadasve u jednu ruku dramaturški tragična. Iako Punom parom Kazimira Klarića nema tu artističku vrijednost koju nose Gruntovčani, ona je sjajan dokument vremena, čija krilatica glasi Snađi se druže! I na podravskom selu i u tvorničkome Zagrebu život je zeznuta stvar, od plaće se ne da živjeti, svi rade više poslova odjednom. Svi oni apologeti komunizma i Jugoslavije koji ovih dana izdižu svoje pokvarene glave samo trebaju pogledati ove dvije serije, pa probati objasniti zašto prosječan čovjek nije mogao u socijalističkom raju živjeti od plaće, zašto nije bilo stanova u Zagrebu, zašto su ljudi kronično tražili posao i zašto je sve bilo trulo i u propadanju. Druga Jugoslavija se od svojega nasilnoga nastanka 1945. doslovce non-stop raspadala, iako su se ljudi na osobnoj razini nekako borili s time. Dobar dio ljudi se borio s pomisli da će komunizam propasti i da će neovisna Hrvatska u nekom obliku nastati, pa da će biti više reda. Najveći grijeh upravljačkih struktura u suvremenoj Hrvatskoj je to da se opći nered i sustavna korupcija iz Jugoslavije nastavili i da situacija je podosta slična, iako su neke stvari neopisivo bolje, npr. može se imati normalan razgovor s policajcem, milicajci uglavnom nisu znali dvije rečenice složiti skupa. Sagnerov Dudek je oličenje tragičnosti poštenja u Hrvatskoj. Dudek nije nesretan jer je ograničen, štoviše Dudek je pošten i radišan, nimalo glup, samo mu nedostaje malo sreće. Sin je crkvenoga zvonara, vjernik je u okruženju koje je nominalno vjerničko. Crkvenjak Presvetli je jednako pokvaren kao i ateist Cinober, štoviše, jedan i drugi su spremni lagati, iskorištavati radnike, a da pritom ne mrdnu, pravi hrvatski libertarijanci, jedan klerikalni, drugi ateist. Problem Podravine je da je bila HSS-ov kraj, da ako je netko i išao u partizane, onda je otišao kao HSS-ovac. Jedina osoba u selu koja rinta, a da ga ide je Majetićev Besni, ali čini se da je i prije rata bio najveći gazda u selu. Još jedna ironična crta je da birtijaš i partizan Martin Škvorc je pak kum s Presvetlim, što se vidi u Mejašima, seriji koja je prethodila Gruntovčanima. Podravski mikrokozmos Gruntovčana je još uvijek živ na svehrvatskoj razini, oni koji imaju novaca često su teški pokvarenjaci, oni koji su najuspješniji uglavnom su to bili i pred Drugi svjetski rat, klerikalci su uvijek povezani sa svakom vlašću, pa bila ona i komunistička, a zafrknuta strana su ljudi kao Dudek, istinski kršćani i poštenjaci. Tu je genijalnost Martina Sagnera da je iznio lik Dudeka koji je najtragičniciji lik hrvatskih TV ekrana. Dudek živi evanđeoskim životom u okruženju koje prezire evanđeoske vrednote, njega smatraju idiotom jer je pošten i radišan, a ujedno je i domoljub, ne želi otići u Njemačku. U Hrvatskoj tada i danas nema većega grijeha od biti radišan, pošten i istinski vjerovati u Boga. Za kajkavsku Hrvatsku (jedini dio Hrvatske koje nema neki drugi naziv za sebe osim hrvatskoga) Gruntovčani su slika svijeta kakav je zadesio Hrvatsku poslije Drugoga svjetskoga rata, slika deagrarizacije, odlaska u Zagreb i u Njemačku na posao u jednom svijetu koji hrvatskim kajkavcima nije baš pretjerano ležao jer to bili HSS-ovski krajevi. A još tome kajkavski jezik je pak smatran tzv. zagorskim, a pravi zagorski unutar sebe ima toliko dijalekata, tako mi Bednje. Inače zanimljivo da Srbi i veći dio Dalmatinaca često misle da je sve sjeverno od Save Zagorje. Zapravo tek u devedesetima je npr. Podravina prodisala gospodarski kako spada i nestale su do kraja one male hižice u kakvoj je Dudek živio, iako zadnja recesija je praktički najviše oštetila po gubitku posla baš podravske i okolne županije, pa se je opet krenuo val prema Njemačkoj. Smrt Martina Sagnera je tužan događaj, ali nadajmo se da ćemo dočekati doba kada će njegov Dudek moći u Hrvatskoj pošteno raditi i zaraditi, a da ga svi ne smatraju budalom. Što reče gorkoslatko zadnja epizoda Gruntovčana s najcrnjom dozom horvatzke ironije;

#Ostajte ovdje!