U ‘JUGOVREMENA’ JE BILO OPASNO UPOTREBLJAVATI MNOGE RIJEČI! Doduše, u osamostaljenoj Hrvatskoj znalo se otići u drugu krajnost!

Naizgled nevažno, sporedno pitanje koje je iznjedrio strašni potres u Sisačko-moslavačkoj županiji jest treba li taj kraj nazivati Banijom ili Banovinom? Državni HRT se dosljedno drži termina Banovina, dok u ostalim medijima vlada šarenilo, jedni autori i aktivisti preferiraju jedan, a drugi drugi naziv. Lektori se ne bi željeli miješati, a morali bi. Uza sve poštovanje jezičnog bogatstva i izbora sinonima, kad su u pitanju nazivi pojedinih mjesta i pokrajina, valjalo bi se držati jednog standarda.

Dakle, ne možemo jedan kraj nazivati i Banijom i Banovinom ili jedno otočje Brijunima i Brionima. Neki lingvisti, a najviše pozornosti izazvala je intervencija Krešimira Međerala Sučevića, poznatog lovca iz kviz-emisije “Potjera”, člana Radničke fronte koji je ustvrdio kako među ubijenima na Bleiburgu nije bilo nevinih, tumače kako je u redu pisati Banija i Banovina. Nažalost, kad je u pitanju jezik, on u našim prilikama nikada nije bio samo jezično, nego uvijek, i to prije svega, političko pitanje.

U ona davna jugoslavenska vremena postojala je tendencija ujednačavanja srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika formalizirana 1954. Novosadskim dogovorom, kojemu se pak 1967. suprotstavilo osamnaest vodećih znanstvenih i kulturnih institucija u Hrvatskoj te niz istaknutih pojedinaca Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tekst koje je sastavio ponajveći naš jezikoslovac Radoslav Katičić. Ta se deklaracija poziva na jezik i njegov naziv kao na element ravnopravnosti naroda i kao na atribut nacionalnog postojanja uopće. Nakon što je Deklaracija objavljena u Telegramu, potpisnici su stavljeni na stup srama, izrečene su različite partijske i druge sankcije pa je tako i potpisnik Miroslav Krleža morao napustiti CK SKH. Ali svoj potpis nikada nije povukao. 

Povijest zaista zna biti farsična. U samostalnoj državi, točno pedeset godina poslije, 2017. i to u istom mjesecu ožujku (slučajnost je isključena) pojavila se jedna druga, inatska Deklaracija o zajedničkom jeziku na tragu odavno napuštenog Novosadskog dogovora i suprotna onoj, nazovimo je, Katičić-Brozovićevoj deklaraciji. Ona hoće reći kako su srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik isti jezici s varijacijama i kako bi ga, valjda, trebalo nazivati srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskim ili jugoslavenskim jezikom. Potaknule su je četiri nevladine udruge iz sve četiri nove države, a potpisalo ju je tristotinjak intelektualaca, među kojima dominiraju oni iz naše države. Naravno, svi su ovi jezici slični, ali svaki ima svoje prepoznatljive leksičko-semantičke i sintaksne osobitosti i svaki narod ga naziva svojim imenom. Ti su jezici standardizirani pa nije bilo nikakva jezičnog razloga pokretati ovakvu jednu inicijativu koja je u većem dijelu kulturne javnosti ipak odbačena i ocijenjena kao nešto nepotrebno i kao nešto što ima isključivo političku dimenziju. Dakako, riječ je bila o pokušaju revitalizacije zajedničke države preko “zajedničkog jezika”, od čega i dalje ne odustaju medijski jako angažirani fanatični “mentalni Jugoslaveni”.

U ona jugovremena bilo je čak opasno upotrebljavati sustav, glazbu, posljedak i slične kroatizme, a sumnjiv je bio čak i pridjev hrvatski pa se bilo uobičajilo tzv. bježanje u genitiv imenice iz koje je taj pridjev izveden. To je vrijeme jezične unitarizacije kao sredstva političke unitarizacije i hegemonije. Doduše, u osamostaljenoj Hrvatskoj znalo se otići u drugu krajnost pa su se ponekad nastojali nasilno razdvojiti pojedini jezični izrazi, pojedine riječi koje upotrebljavaju Srbi automatski su proglašavane nepoželjnim srbizmima koje valja izbjegavati, iako se često radilo o riječima koje su dio hrvatske jezične tradicije. 

Ova dilema s početka teksta, s malim izuzecima onih kojima to zaista nije važno, služi za političko prepoznavanje. Lako je uočiti kako su se za “Baniju” opredijelili autori i pojedini mediji kojima u najmanju ruku nije bio drag samostalni put Hrvatske, koji negiraju njezinu povijest, njezine tradicije pa, eto, i njezin jezik. “Banija” je ni kriva ni dužna postala simboličkim dijelom jednog konzistentnog ideološkog sklopa. “Banovina” je u upotrebi još od šesnaestog stoljeća, tako su se zvale i banovine u staroj Jugoslaviji nazvane po rijekama i moru, tako se zvala Mačekova Banovina Hrvatska, ali taj naziv koji asocira na hrvatske tradicije iščeznuo je nakon 1945. godine. Povratak “Banovini” je kao i vraćanje spomenika i Trga bana Jelačića, znak je povratka sebi, znak zadobivanja slobode i nezavisnosti. Danas se, eto, upotrebljavaju oba izraza, dok je do 1990. bio moguć samo jedan. Napredak je ipak očit.

Politički kontekst u kojemu se krećemo tjera na oprez. Prije svega mislim na neumrle velikosrpske apetite prema ovim “banijskim” prostorima i ne samo prema njima, koji kao da su oživjeli nakon prirodne katastrofe koja je jednako pogodila ljude različitih narodnosti. Beogradski glavni politički dnevnik Politika donosi naslov: “Zemljotresi pomjeraju Sisak i Petrinju prema istoku” i još: “Bog i priroda pomjeraju Baniju i Kordun prema Srbiji”. U beogradskim medijima i dalje se forsira teza o “genocidnosti Hrvata” i o milijunima mučki ubijenih Srba, kako u Drugom, tako i Domovinskom ratu, što se slobodno može smatrati pozivom na osvetu. Ondje redovito javno nastupaju organizatori pobune i osuđeni ratni zločinci. Čak je tenisač Đoković, taj “naš Nole” stavio na svoja ponosna prsa sliku Draže Mihailovića. Hrvatske se vlasti optužuju da dijele pomoć samo Hrvatima, u stilu stare navike da se drugomu podmeće ono što sam radiš. Naivni Hrvati su prvu najavu Vučićeve pomoći prihvatili kao dobronamjeran akt pomirenja. Sada se vidi kako je to još jedna politička igra u duhu stare politike.

SNV, SDSS i SPS vjerne su produžene ruke velikosrpske politike. I oni inzistiraju na nerijetko izmišljenim zločinima nad Srbima i oni slave četničke ustanke i oni organiziraju posebne konvoje pomoći za svoje sunarodnjake nakon što je Pupovac brižljivo prebrojio koliko je Srba stradalo, koliko je srpskih kuća i crkava porušeno, obilježivši doseljenike gotovo kao uljeze. Akcije pomoći iz Srbije organiziraju se pod sloganom “Banija je naša kuća” i idu mimo Vlade RH izravno na mitropoliju i parohije.