U logoru su spoznali što znači poniženje, mlaćenje i vrijeđanje - za njih Hrvatska još uvijek nije slobodna
Svakodnevno klečanje i gledanje u pod, mlaćenje i vrijeđanje trebalo je prestati oslobađanjem Hrvatske. Za Pajčića Hrvatska još nije slobodna. On još uvijek čeka da mu se zahvali i majčinski pomazi po glavi. U međuvremenu, on će biti samo simbol vlasti koja je zgazila onog koju je stvarao.
Sjajan komentar ispod fotografije nesretnog branitelja i logoraša Darka Pajčića sažeo je problematiku braniteljske populacije u samo jednoj rečenici: 'Nije to učinio policajac Sabadoš. Učinila je to produžena ruka vlasti'. Ne treba puno podsjećati na Pajčića koji se pri skidanju ćirilične ploče u Vukovaru sukobio s policajcem što je za posljedicu imalo teške ozljede, komatozno stanje, doživotnu unakaženost ali i poniženost. Darko Pajčić postao je slikovit, opipljiv simbol odnosa Vlade prema braniteljima koja po njima ne udara prvi put.
Emotivni udarci već se godinama primaju neobilježavanjem važnih obljetnica, iskrivljivanjem istine kroz medij, prešućivanjem stvarne like Domovinskog rata, predajom i izdajom generala. Više od šamara branitelja boli kad se umanjuje njegov značaj i doprinos te kad se o ratu priča kao o nečem prljavom što treba brzo zaboraviti. Boli ga, baš kao što je i Pajčića, vraćanje ćirilice na ulice Vukovara, boli ga abolicija zbog kojeg susreće svoje neprijatelje od kojih većina radi u državnim službama i živi bez ikakvih sankcija, vrlo su mu bolne badnjačke kolone, bolnije od bilo kakvog udarca u glavu.
Financijsko batinjanje, što god mislili "nebranitelji", uslijedi svakom smjenom Vlade, pa su tako oni prvi kojima se oduzima od mirovina. "Povlaštene" mirovine tako treba strpati u red emotivno-financijskog udaranja, jer povlaštenim nazvati invalida Domovinskog rat van je svake pameti. Biti bez noge, ruke ili očiju, uglavnom nije povlašteno. Uz konstantno snižavanje mirovina, sada se braniteljima ukinula skrb, a uvela socijalna pomoć, što također zaslužuje ući u red emotivno-financijskog udarca. Jer branitelji kažu, bili smo vaši heroji, ne želimo biti socijalni slučajevi.
Fizičko udaranje stoga je za branitelja vjerojatno najbezbolnije. Pogotovo za Pajčića koji je branio Vukovar kao maloljetni dragovoljac, dječak, koji je već u logoru spoznao što znači ponižavanje i udaranje. Svakodnevno klečanje i gledanje u pod, mlaćenje i vrijeđanje trebalo je prestati oslobađanjem Hrvatske. Za Pajčića Hrvatska još nije slobodna. On još uvijek čeka da mu se zahvali i majčinski pomazi po glavi. U međuvremenu, on će biti samo simbol vlasti koja je zgazila onog koju je stvarao.
Izvorni članak možete pogledati OVDJE
