U presudi za Oluju nema dokaza za ‘srpsku istinu’

Srbijanski državni vrh presudu suda u Haagu uporno odbija čitati jer u njoj nema argumenata za njihovu “srpsku istinu” Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin bio je u pravu kad je rekao da će Oluja za njih uvijek biti najteži i najtužniji dan, a za Hrvatsku važan i lijep dan, pa i kad je govoreći o srpskoj i hrvatskoj istini dodao kako u svakom “građanskom ratu” postoji onoliko istina koliko je strana u ratu, piše Marinko Jurasić / Večernji list Stoga, pustimo što Hrvati i Srbi pričaju i idemo vidjeti što je o tim “istinama” utvrdio neovisan, stručan i u civiliziranom svijetu koji se temelji na vladavini prava jedini relevantan izvor, u ovom slučaju UN-ov Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Stoga nema potrebe da se formira neko tijelo koje bi se bavilo otvorenim pitanjima iz prošlosti, kako je sugerirao srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić. Jer, o Oluji, karakteru rata u Hrvatskoj i ulozi Srbije, u pravomoćnoj presudi u slučaju Gotovina već je odgovoreno na sve što muči državni vrh Srbije. Problem je jedino što oni iz razumljivih razloga tu presudu uporno odbijaju čitati jer u njoj nema argumenata za “srpsku istinu”. Žalbeno vijeće je utvrdilo: “nijedno razumno raspravno vijeće ne bi moglo zaključiti da je jedino razumno tumačenje posrednih dokaza u spisu to da je postojao UZP (udruženi zločinački pothvat, op.a.) sa zajedničkim ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom silom”, te još: “Raspravno vijeće je konstatiralo da se djela uništavanja i pljačke koja su počinile hrvatske snage ne mogu povezati s hrvatskim vojnim i političkim vodstvom niti se mogu smatrati dijelom zajedničkog cilja UZP-a”. Citiraju izvješće glavnog tajnika UN-a od 23. kolovoza 1995. prema kojem je “teško utvrditi u kojoj je mjeri egzodusu srpskog stanovništva iz Krajine pridonio strah od hrvatskih snaga, a u kojoj je mjeri tome bila razlog nespremnost stanovništva da živi pod hrvatskom vlašću ili pak poticaj lokalnih lidera da odu”. Vulin je još u prvostupanjskoj presudi suda u Haagu mogao pročitati pod točkom 1698.: “Na kraju, Raspravno vijeće konstatira da je međunarodni oružani sukob postojao tijekom cijelog razdoblja i na cijelom području na koje se odnosi optužnica”. I to je zaključeno baš zbog toga što je Srbija/SRJ imala sveukupnu kontrolu nad SVK (Srpskom vojskom Krajine, kako su se nazvale oružane postrojbe pobunjenih Srba u Hrvatskoj, op. a.) jer, čak i ako taj sukob 1991. po svojim karakteristikama još i nije bio međunarodni, “on je to postao na temelju djelovanja SVK u ime Srbije/SRJ”. To je posljedica standarda “sveukupne kontrole” koji je uveden u predmetu Tadić, a prema kojem se može smatrati da neka organizirana naoružana skupina djeluje u ime druge države, čime sukob dobiva međunarodni karakter, ako ta država igra ulogu u organiziranju, koordiniranju ili planiranju vojnih akcija organizirane naoružane skupine i ako država tu skupinu financira, obučava, oprema ili joj pruža operativnu podršku. A sudsko je vijeće do tog zaključka došlo, među ostalim, analizom svjedočenja političkog vođe pobunjenih Srba Milana Babića, oficira KOS-a i 21. korpusa SVK Slobodana Lazarevića te zaštićenog svjedoka AG-10, pripadnika zrakoplovnih snaga JNA. Dvojica potonjih svjedočila su o ulozi KOS-a i srbijanskih vojnih i političkih struktura, propagandnom timu Opera koji je imao zadaću da među hrvatskim stanovništvom u Krajini stvori strah i paniku. Oni su pokrenuli i akciju Labrador na čelu s majorom Čedomirom Kneževićem kojoj je cilj bio stvoriti mrežu suradnika u hrvatskoj vlasti i policiji te naoružati Srbe u Hrvatskoj kako bi oni to oružje mogli upotrijebiti protiv Hrvata, navodi se u presudi suda u Haagu. Babić je svjedočio o paralelnoj strukturi u Krajini izravno odgovornoj Miloševiću, a u njoj su bili pripadnici srbijanskog MUP-a i SDB-a, srpske policije u RH, čelnika krajinskih općina i vlade… I sam Babić zaključio je da im uloga nije bila zaštititi Srbe u Krajini, nego upotrijebiti SVK za uspostavljanje granica nove srpske države. Milošević je imao kontrolu i utjecaj nad snagama SVK, nad financiranjem, naoružavanjem i opskrbom Srba u Krajini iz izvora u Srbiji/SRJ. JNA je još u prvoj polovici 1990. sudjelovala u vojnim operacijama ili prepadima na većinski hrvatska sela pri čemu su seljani ubijani, premlaćivani te im imovina opljačkana i uništena. U Kninu su u zrak dizani poslovni objekti i imovina Hrvata, koji su bili žrtve diskriminacije. Od 1992. do 1995. događaju se ubijanja, premlaćivanja, krađe i uništavanja kuća i katoličkih crkava, što dovodi do masovnog iseljavanja Hrvata i drugih nesrba s teritorija RSK. Na području Sektora Jug i Ružičastih zona, gdje je 1991. živjelo 44.000 Hrvata, ostao je 1993. tek 1161 Hrvat. U ljeto 1994. prema hrvatskim podacima bilo je 198.000 raseljenih osoba, 94% Hrvata i dva posto Srba. U ljeto 1995. “približno 200.000 od ukupno 581.000 hrvatskih Srba je pobjeglo, uglavnom u BiH i SRJ”. Prema izvješću glavnog tajnika UN-a od 23. kolovoza 1995., “teško je utvrditi u kojoj je mjeri egzodusu srpskog stanovništva iz Krajine pridonio strah od hrvatskih snaga, a u kojoj je mjeri tome bila razlog nespremnost tog stanovništva da živi pod hrvatskom vlašću ili pak poticaj lokalnih lidera da odu”. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pravdajući nazočnost haaškog osuđenika Veselina Šljivančanina na otvaranju tvornice, ustvrdio je kako je on odslužio kaznu te se pitao što to još treba učiniti “i on i svi mi”, pa je dodao: “A Gotovina će u Hrvatskoj biti i predsjednik ako to nekome zatreba”. Ako je pri tomu mislio na moralne prepreke zbog uloge u Oluji, sud u Haagu nije ih našao. Štoviše, u presudi piše da je strogo kritizirao zapovjednike zbog nediscipline u postrojbama, naglasio je značaj vladavine prava bez obzira na nacionalnost, izrazio je nezadovoljstvo kad je čuo da hrvatske snage čine zločine… “Žalbeno vijeće smatra da dokazi u spisu pokazuju da je Gotovina poduzeo brojne mjere da se unaprijedi disciplina među snagama pod njegovim zapovjedništvom”, odnosno “da se spriječe i minimiziraju zločini i opći nered nakon topničkih napada, uključujući i zločine protiv srpskih civila”./Večernji list