U sjećanje na ubijenoga Darka Pajičića

Mržnja i laž kose hrvatske branitelje Između ta dva događaja sažeo se njegov relativno kratak život. Oba puta bio je razoružan. Nije završio svoj i naš rat koji je progutao toliko mladih života čudesnih bojovnika. Posrnuo je onako krhak i očajan pod ručetinom i ostao ležati na zemlji dok je krv istjecala iz njegove glave, iz odlomljenih kostiju lubanje, a njegov se uhranjeni ubojica raskrečio nad njim i ne da nikome da mu priskoči u pomoć. To je slika koja dugo ne obilazi ovu zemlju Hrvatsku, ona se taji. O tome se laže. Uvijek su diktature počivale na lažima. Otac laži ovoga je puta stavio, da ironije! naš hrvatski grb na odoru ubojice. Doživljavamo sunovrat jednoga sna, padamo u ponor apsurda, tonemo u provaliju sotonske laži, evo nas u rukama drže sablasni sluge staroga- novoga režima, uhranjeni i dobro etablirani tipovi čiji su očevi i rođaci likvidirali, opljačkali gotovo svaku hrvatsku obitelj, uselili u oteto, zaposjeli dobra radna mjesta, prognali milijun Hrvata. To su učinili iza one kobne 45., to ponovno čine. A borili smo se. I pobijedili. I onda gle! Zaista smo danas sami krivi što gledamo kako neke neandertalske šape lome ruke jednoj dr. Ružici Čavar, kakoupadaju u stanove istaknutim intelektualcima, kako nas prijavljuju u policiju čim iznesemo nepobitne činjenice, kako uhićuju branitelje diljem zemlje Hrvatske: nema mjesta da nisu uhitili nekoga iz braniteljskoga kruga- od Knina, Zagreba, Splita, Karlovca, Gospića, Vinkovaca, Osijeka, Slavonskoga Broda, pa je konačno red pao i na VUKOVAR!!! Nije dovoljno što su branitelji i civili prošli martirij vukovarskih i drugih bojišnica, razne ovčare i srbijanske logore, mučenja i poniženja poživinčenih spodoba i klateži, drugovi smatraju da treba zgaziti i onaj simbolični krik koji se širi iz ŠATORA na Savskoj. Smrdi im kad tamo umire jedna braniteljica-majka Nevenka Topalušić, kad se pokušava spaliti naš hrvatski Jan Palach, ne obaziru se na samoubojstva tisuće branitelja...a ne srame se ni napada na invalide u sakristijskom prostoru crkve Sv. Marka. Nasilje i laž Nasilje i laž. Grčevito nastojanje da se obnovi represija kao ona iz crvenih vremena kad se moglo batinati do mile volje, održavati uz pomoć mučitelja i Partije logore, naručivati ubojstva i kod kuće i izvan zemlje. Gomile pandura ižandara, službenika tajnih službi, doušnika i podlaca živjeli su na račun svoje podobnosti i laži. U osnovi svega uvijek je stajala LAŽ. Pa ipak, sve do smrti Darka Pajičića kao da je trajao jedan vremenski period u kojem su obrazine još donekle skrivale vučje njuške. Njegovo ubojstvo je prekretnica. Maske su pale, obrazine s dva lica kao u rimskoga boga Janusa, otkrile su brutalne crte ubojice i njegovoga nadređenoga i zabrujale su strašne riječi koje su izmiješale rakiju i KRV. Izrekle su to otvrdnule usne glavnoga pandura. Taj za većinu javnosti bezimeni dječak-dragovoljac Darko Pajičić ušao je u legendu već danom kad mu je orangutanska šaketina odvalila komad lubanje udarajući mu glavu o zid ispod razbijene ćirilične ploče. Stravično i nestvarno djelovalo je njegovo tijelo dok leži na pločniku anitko mu ne smije pružiti pomoć. Ubojica nasrće na prvoga koji je to pokušao. On ima svoj pištolj, mi smo razoružani. Opet smo razoružani i već smo zaboravili 1918., 1945., i 1991! Skeletno djeluje Pajičićevo tijelo bez polovice lubanje na bolničkom krevetu, kao da je već mrtvo i izgubljeno, njegovo usko i ispijeno lice prerano ostarjeloga čovjeka koji je gledao smrti u oči, jedva pomiče usnice, kao i kasnije u kolicima... Kovčeg pokriven hrvatskom zastavom konac je Darkova ovozemaljskoga života. Uhranjeni sluga nečastivoga smješka se nadmoćno. Ta iza njega stoji sila. Sila nikada ne zna kad će prestati postojati da bi se ponovno rodila u nekom novom obliku. Jedno je sigurno: strašna bi nepravda bila da pakla nema. Bitka između zla i dobra odvajkadna je, ali čovjek sam bira svoje mjesto. Bol Meni ostaje danteovska imaginarna, prostorna i vremenska bol i sjećanje na tragediju ne samo Darka Pajičića, nego svih onih koji su ubijeni ispod, pokraj, od ili blizu te ćirilice, brektavice i ekavice od ruke razbojnika urešenih ćiriličnim znakovima, diljem znanih i neznanih prostora ove izmučene hrvatske zemlje. U njoj odavna počiva i nećak kardinala Stepinca Josip Štengl, za kojega nikada nismo održali veliku svečanu misu, kao i za stotine tisuća drugih mladića. O njemu sam napisala u romanu „Kardinalovo srce“ i ovo: „U tome vojnom zatvoru u Nišu zaduženje da muči jednoga po krvi Stepinca, mladoga nećaka Josipa Štengla, dobio je nitko drugi negoli sin Puniše Račića. Najprije je Josip bačen u samicu, onu koja nalikuje turskoj apsani, s nešto vode na podu, bez kreveta. Dovodili bi ga noću tome sinu ubojice Puniše Račića, koji se također zvao Puniša Račić. Sinu onoga oca koji je ustrijelio Stjepana Radića i drugove u beogradskom Parlamentu1928. Godine. On je imao zadatak da ureduje oko dječaka Josipa Štengla. Izbezumljeno mlado čeljade najprije bi dobro vezali za stolicu, a onda bi ga stali tući po glavi.Sve na ona mjesta koja najviše oštećuju mozak. Potom bi, ravnodušnošću sotonskih slugu, priredili vatru i palili mu tabane. Kad bi mladić pao u nesvijest, odnijeli bi ga u tamnicu i bacili u vodu. Da se osvijesti. Ukupno je izdržao pet godina zatvora i dvije godine vojske. Potpuno pomućene svijesti poslali su ga kući.“ Tražim da se ubojice kazne!