U šumi Biljeg na Banovini partizani su zazidali tisuće živih ljudi kao u Hudoj jami

Nitko tko je dospio u Čemernicu, nije se spasio i uvijek je u logoru bilo na stotine ljudi. Procjene inače kažu da je u Čemernici ubijeno 4 do 15.000 ljudi. Posebno težak zločin zbio se kod Slavskoga Polja (zavičaj admirala JRM Branka Mamule – nap.a.)u šumi Biljegu gdje su krvoločni partizani u tunel šumske uskotračne željeznice obostrano zazidali i tisuće očajnika i pustili ih da umiru kao u Barbarinu rovu Hude Jame kod slovenskoga Laškoga, piše tjedno.hr Poslije svibanjske uspostave mira i učvršćenja partizanske komunističke vlasti u ovom dijelu Banovine, potok Marekovac je, sve do kasnih jesenskih i zimskih mjeseci 1945., iz istoimenoga šumskoga predjela Donje Čemernice s trima velikim masovnim grobnicama zarobljenih i strijeljanih bivših domobrana, ustaša i njemačkih vojnika prema koritu Kupe otjecao u crveno obojene vode. Ispričao mi je to – usprkos smrtnim opasnostima od oznaško-udbaške represije – moj pok. otac Stjepan (1923.). Bio je bivši legionar u njemačkom Wehrmachtu, jedan od posljednjih očajnika s križnih putova dopremljenih u zarobljenički sabirni logor Gornje Čemernice. Preživio je samo zahvaljujući Božjoj providnosti i izbjegao najcrnju sudbinu. Proglašena je amnestija, ali sjećanja naroda i danas žive. – I moj je tetak ondje čuvao blago i mnogo toga nam je potiho, u povjerenju prenio, kazuje nam dugogodišnji djelatnik termi i aktualni HDZ-ov načelnik općine Topusko, Vlado Muža. Sam logor nalazio se s obje strane makadamske ceste, udaljen do pet stotina metara od raskrižja prema Gornjoj Čemernici. – Priču o užasima šume i potoka Marekovca, nadomak sporovozne „Ćirine“ željezničke pruge Sisak-Karlovac i danas već srušena kolodvora Topusko, obnovio sam potiho za sebe tijekom obnove korita potoka i mosta na sadašnjoj trasi asfaltne regionalne ceste. Još više kad je ukućanima kao zaposlenik komunalnoga poduzeća povjerio tajnu, činjenicu da se baš na lokacijama triju stablima i šikarama zaraslih grobnica četiri ili čak petnaest tisuća bezimenih žrtava zločina godinama odlažu deseci tona otpada?! Bageri otkrili kosture Umirovljen je 1984., a nakon ratnoga progonstva i povratka u Topusko, preminuo je 2000. godine. U sada zarasloj šumi istočno od ceste za Gornju Čemernicu, ratari seljačke radne zadruge zasadili su maline. Gospodin Muža nam prenosi kako su i bez suda osuđeni na smrt dolazili u kolonama, a jedna od prvih, ona s više tisuća njemačkih vojnih zarobljenika, pristigla je iz Ilirske Bistrice. Dok nam sa stare, nekad jedine kamenite prilazne ceste Gornjoj Čemernici u šumi pokazuje zahrđali metalni okvir trase naftovoda, naš sugovornik iznosi osobno sjećanje na 1978. Francuski geološki stručnjaci, koji su stanovali kod Mužinih u Topuskom, pripovijedali su o pronalasku velikoga broja kostura pomoću bagerske čelične „žlice“. O tome se tek među stanovništvom šaputalo, ali šira javnost kroz medije nije ništa doznala. Može se tek pretpostaviti da je dio radnika na naftovodu imao i noćnu smjenu. Pod jakim osiguranjem milicije, dakako, i pod svjetlima reflektora, kosti su odvožene na napoznata mjesta. Jer, bio je to tipičan komunistički staljinistički režim koji se nije obazirao na ljudska prava i dostojanstvo ljudske osobe. I dok dio povjesničara masovne egzekucije pripisuje lokalnom četnički i sosvetnički raspoloženu stanovništvu, u redovima partizana ubojica našli su se i netom mobilizirani Hrvati Gređana i Hrvatskoga Sela. Sedam desetljeća iza užasa partizanskoga poraća, svakako, naša je ljudska dužnost izraziti trajan pijetet žrtvama onih koji su u vojničkim odorama branitelja hrvatske slobode doživjeli nedostojan kraj, bez križa i ispisana imena, pripominje na kraju razgovora i obilaska Čemernice Vlado Muža. Svjedočenja lokalnih hrvatskih partizana On drži da se „Križu istine“ u humanoj akciji sisačkoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“, Sisačke biskupije i Sisačko-moslavačke županije, mora naći prikladno i oku dostupno mjesto za svijeću, stručak cvijeća i tihu molitvu za duše pogubljenih. I dok se na području susjedne Gline nalazilo sedam zarobljeničkih logora i desetak stratišta, svjedoci su zapamtili da su ondje ubijani uglavnom hrvatski vojnici, na silu vraćeni iz Slovenije ili pak oni iz sisačkih, petrinjskih i glinskih zatvora. Najveći glinski logor bio je na nogometnom igralištu kraj Gline („Banovac“), u kojem je jedno vrijeme boravilo 30.000 njemačkih vojnika. Pokojni glinski domoljub Karlo Lipak kazao je članovima županijske radne grupe za prikupljanje podataka o stradanju Hrvata na križnim putovima da je od iscrpljenosti, mučenja i bolesti cijeli taj zarobljenički kontingent gubitnika vrlo brzo nestao. Kad je riječ o Čemernici, logor je imao tri stratišta i grobišta. Svjedok Ivan Dragičević iz Topuskoga, koji se u partizanima unovačio od rujna 1943. (pad fašističke Italije – op.p.), kazuje da su logor nazivali mjestom istrebljenja koji je bio aktivan sve do studenoga 1945. Nitko tko je dospio u Čemernicu, nije se spasio i uvijek je u logoru bilo na stotine ljudi. Procjene inače kažu da je u Čemernici ubijeno 4 do 15.000 ljudi. Posebno težak zločin zbio se kod Slavskoga Polja (zavičaj admirala JRM Branka Mamule – nap.a.)u šumi Biljegu gdje su krvoločni partizani u tunel šumske uskotračne željeznice obostrano zazidali i tisuće očajnika i pustili ih da umiru kao u Barbarinu rovu Hude Jame kod slovenskoga Laškoga.