U Vukovaru puca svaki drugi brak, a traumu branitelja trpe i djeca

Ni 20 godina nakon završetka Domovinskog rata trauma ne prestaje, što se manifestira razvodima brakova, nasiljem u obitelji i nesretnom djecom Premda je od završetka Domovinskog rata prošlo više od 20 godina, mnogi se branitelji još nisu “vratili kući”. Nevidljive ožiljke rata kao posljedicu potisnutih trauma nose i danas, s njima i članovi obitelji, a te se posljedice manifestiraju razvodima brakova, nasiljem u obitelji, češćim pobolijevanjem i disfunkcionalnom djecom, upozorava psiholog Zoran Komar. Vijetnamski sindrom – Prema podacima kojima raspolažemo, a njih je iznimno malo, situacija u obiteljima branitelja vrlo je teška i bremenita s nizom problema koji imaju svoj zajednički nazivnik, a to je Domovinski rat. Na žalost, mi u Hrvatskoj nismo obraćali posebnu pozornost na niz problema na koji su nas upozoravala iskustva iz SAD-a. Nakon povratka iz Vijetnama urušilo se 38 posto brakova američkih vojnika, a dvostruko veća stopa razvoda zabilježena je kod vijetnamskih veterana s PTSP-om. Tu su pojavu potvrdila i recentna iskustva nakon ratova u Iraku i Afganistanu kada im je broj razvoda udvostručen. Koliko smo mi zapostavili taj problem, govori i činjenica da takve podatke uopće nemamo – kaže mr. Zoran Komar dodajući kako raspolažemo tek statistikom iz Udruge branitelja liječenih od PTSP-a koja upozorava da je 33 posto njihovih članova razvedeno. U Hrvatskoj, gdje se raspada svaki treći brak, mr. Komar smatra simptomatičnim što se od stotinu brakova raspao 51, dakle svaki drugi, upravo u Vukovaru. – Ne možemo podvući crtu i reći da su se ratna stradanja događala tamo negdje 90-ih. Povratnik iz rata stiže pun tenzija i trauma. Nije okrznut metkom, ali zatječe promijenjenu percepciju života, s kratkim fitiljem i naivnim očekivanjem da je njegova obitelj onakva kakva je bila u trenutku njegova odlaska – govori mr. Komar te dodaje da se obitelj u tom periodu mijenjala po prirodi stvari, kao i uloge u obitelji. – U četiri zida plamti sukob iznevjerenih, nerealnih očekivanja s obje strane i trebalo je dugo vremena da se dogodi prilagodba na novonastale okolnosti. Na žalost, nisu svi u tome bili uspješni – kaže mr. Komar upozoravajući da trauma rađa traumu bližnjih: onih koji žele, a ne znaju kako pomoći. Ugrožena su i djeca jer odrastaju u konstantnim napetostima, osobito djeca u razvojnoj fazi, pa se trauma može protezati čak do četvrtog koljena u obitelji. Implikacije se odnose na neprilagođeno socijalno ponašanje djeteta: incidentnost, alkoholizam, sklonost ovisnostima, češće upuštanje u konflikte s vršnjacima, narušeno zdravlje, lošije ocjene, sklonost vršnjačkom nasilju, prema modelu viđenom u obitelji, pa i razvoj PTSP-a kod takve djece. Angažman Crkve – Moramo se kao društvo suočiti s tim problemom i pronaći dogovor i rješenje kako ublažiti posljedice trauma proisteklih iz rata. Netko može reći da je danas kasno, ali nije nikad kasno. Ako ništa ne poduzimamo, problem će eskalirati – upozorio je mr. Zoran Komar te dodao da zdravstveni sustav mora prepoznati i danas žive posljedice rata, pokrenuti preventivne mjere i intenzivirati rad institucija za psihosocijalnu skrb, a iznimno je važna i uloga Crkve, koja se mora angažirati.