ULOGA POLICIJE Padaju prve žrtve na sami Uskrs. Nedugo zatim pokolj u Borovu Selu

ULOGA POLICIJE

Da bi se uopće moglo govoriti o ulozi policije u Domovinskom ratu, valja ponajprije reći nešto o tome kakvu smo mi to policiju imali prije prvih demokratskih izbora. Općepoznato je da su okosnicu činili Srbi, ali ima nešto što običan puk ipak nije znao, a važno je spomenuti.

Već se 1972. godine, poslije „Hrvatskog proljeća“, počelo nešto mijenjati. Dano je, naime, „zeleno svjetlo“, bez pisanog traga, da se ima popraviti nacionalna struktura u policiji (tada miliciji) u korist Hrvata. Posebno je to došlo do izražaja donošenjem Ustava iz 1974. godine, kada su republike bivše SFRJ dobile političke atribute država koje su i dalje članice bivše SFRJ. Tada je započelo regrutiranje mladih ljudi hrvatske nacionalnosti u redove policije. Do 1980. godine već je nacionalna struktura policije bila u korist Hrvata. Već su i mnogi čelni ljudi u policiji bili Hrvati. Usporedo s time prišlo se i obrazovanju hrvatskih kadrova i njihova priprema za preuzimanjem rukovodećih mjesta. Ja ću svojim skromnim znanjem i temeljem svojih sjećanja pokušati dati jedan preslik nastojeći ne zamarati čitatelja što se to sve zbivalo na području grada Donjeg Miholjca gdje je djelovala policija sa sjedištem u Donjem Miholjcu. Neću nabrajati imena sudionika jer bi to zauzelo puno prostora, a vjerojatno bih nekoga nenamjerno ispustio. No imena nisu ni važna, važno je ono što smo činili. Prije prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj imali smo sreću što je u policiji u Donjem Miholjcu samo čelni čovjek bio Srbin. Sav drugi rukovodni kadar bilisu Hrvati. Slično je bilo i u susjednim nam općinama. Već na predizbornim skupovima 1990. godine u redovima policije raslo je raspoloženje i želja za pobjedom HDZ-a na izborima. U to uopće nije bilo sumnje, samo je bilo pitanje hoće li se dopustiti da se provedu prvi demokratski izbori ili će se ponoviti 1971. godina. Velikosrpski apetiti rastu, daje se naslutiti da neće biti lako; u svijetu još nemamo podršku i svi žele očuvati kakvu-takvu Jugoslaviju. Ipak, održani su prvi demokratski izbori i dr. Franjo Tuđman prvi je demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske. Tek tada čovjek shvati da je sudjelovao u nečem neponovljivom - rađanju Hrvatske bez tuđe krune, personalne unije ili socijalističke federativne zajednice. Već u siječnju 1991. godine prvi demokratski izabrani predsjednik u Hrvata započinje diplomatsku bitku za priznanjem Republike Hrvatske. 13 Prva odrednica mu je Beč. Tu odmah dobiva podršku. Nekoliko dana poslije već je u Švicarskoj gdje se treba susresti s Genscherom. Slijedi važan posjet Rimu i Vatikanu. Sveti Otac daje nam punu podršku. Njemačka otvoreno podržava osamostaljenje Hrvatske. Nisu nam, međutim, svi skloni. Francuski predsjednik zove dr. Tuđmana u Pariz. Oni nameću konferenciju o Jugoslaviji, osniva se Badinterova komisija. Tiskaju nas sa svih strana. Dr. Franjo Tuđman nastavlja diplomatske aktivnosti, uključuje svoje suradnike, ministra vanjskih poslova Šeparovića koji obilazi islamske zemlje, pomaže mu Ševko Omerbašić. U prosincu postaje sve opasnije. Njemačka otvoreno iznosi da će do Božića priznati Hrvatsku. Uoči Božića šalje i službenu potvrdu o priznanju. Slijede priznanja i drugih prijateljskih zemalja. Sada nas je svijet priznao, ali što se sve događalo unutar tih godinu dana? Velikosrpska politika ne miri se s činjenicom da više nema utjecaja na vlast u Hrvatskoj. Osjeća se pojačani pritisak Srbije i jugovojske potpomognute pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Već u proljeće 1991. godine događa se „balvan-revolucija“. Padaju prve žrtve na sami Uskrs. Nedugo zatim pokolj u Borovu Selu. Policija je jedina oružana sila u Hrvatskoj koja se može suprotstaviti agresoru. Sada je već jasno; na Hrvatsku je izvršena agresija, rat je. Još uvijek je u vojarnama sada već tzv. JNA. Zdušno pomaže pobunjenim Srbima u naoružavanju, iz Srbije nagrću horde četnika. Policija nema ni dovoljno ljudi, ni oružja i opreme. Regrutiramo ljude u pričuvni sastav. Javljaju se dragovoljci; stari i mladi. Nemamo ih sve gdje smjestiti niti ih možemo naoružati. Hrvatska ne može formirati vojsku jer je još u sastavu bivše Jugoslavije. Formira se Zbor narodne garde što je moguće po novom Zakonu o unutarnjim poslovima (i tu smo ih prešli). Zbor narodne garde djeluje pod okriljem MUP-a s posebnim zapovjedništvom, ali koordinirano. Dio pripadnika iz pričuvnog sastavapolicije prelazi u ZNG. Upolicijskoj postrojbi Donji Miholjac sada imamo cca 400 naoružanih policajaca djelatnog i pričuvnog sastava raspoređenih u skupine. Svi su u stanju pripravnosti, kući se odlazi samo radi tuširanja i zamjene rublja. Narod zdušno pomaže, valja osigurati hranu za tolike ljude. Pritisak srbočetničkih hordi se pojačava. Policajci srpske nacionalnosti otkazuju poslušnost, neki traže sporazumni raskid radnog odnosa, neki su se naprosto priključili pobunjenim Srbima i ne dolaze na posao. Lakše nam je bez njih, ali mnogi su odnijeli i oružje. Pada Baranja, u Knin više ne možemo, u Pakracu je ludnica. Pojačava se pritisak na Osijek, Vukovar je već u okruženju, pitanje je dokle će izdržati. Svakim danom brojimo sve veće žrtve. Još uvijek 14 nemamo zeleno svjetlo za zauzimanje vojarni u kojima su pripadnici tzv. JNA. Pratimo njihove aktivnosti. Raspolažemo pouzdanim saznanjima da su i neki Srbi iz Donjeg Miholjca i susjednih sela preuzeli oružje iz vojarni (bivših karaula) kojih je na našem području bilo tri; jedna u Donjem Miholjcu, jedna u Viljevu i jedna u Moslavini.Hodočastili su i u vojarnu u Našicama i tamo preuzeli oružje. I Srbi u Donjem Miholjcu, Kapelni, Kućancima i drugim naseljima gdje su bili većinsko stanovništvo pripremali su se, dakle, za oružani napad na Donji Miholjac kada za to dođe vrijeme. Ključan za Donji Miholjac i presudan dan je 12. rujna 1991. godine, kada je iz vojarne u Našicama krenula kolona vojnih vozila, što oklopnih,što transportnih, s nekoliko stotina vojnika i paravojske. Krenuli su da se razmjeste u vojarne (karaule) na području Donjeg Miholjca. Zaustavili smo ih na „PRKOSU“ – mostu na rijeci Vučici. Tamo su na mostu i u šumi bile naše snage koje su ih zadržale do dolaska pojačanja. Uspjeli smo ih vratiti bez borbe jer se nisu usudili zapodjenuti borbu procjenjujući da bi pretrpjeli velike gubitke. Okrenuli su vozila i vratili se u vojarnu. Znali smo da je njihov plan sada zauzimanje prometnica i odsijecanje Osijeka, a Osijek se već napada sa svih strana – iz Baranje, Trpinja i iz Tenja. Više nije bilo čekanja. Zauzet ćemo vojarne u Donjem Miholjcu, Viljevu i Moslavini i sutra obavijestiti MUP da su nas napali. U noći 15. na 16. rujna 1991. godine u 00,00 sati započinje organizirano zauzimanje narečenih vojarni. U pripremama koje su kratko trajale organizirane su združene snage MUP-a, ZNG-a, narodne zaštite i građana dragovoljaca. Zapovjednici vojarni u Viljevu i Moslavini Podravskoj predali su se bez ispaljenog metka. Vojnici (to su bila djeca – mladići) su bili sretni, a mi još sretniji. Međutim, u vojarni u Donjem Miholjcu bilo je tri jugooficira i oni su pružali otpor do svanuća. Pomoć nisu mogli pozvati jer smo im prekinuli dovod struje. Napokon su se predali. Na sreću nitko nije izgubio život, a mi smo imali jednog ranjenog borca. Zarobljene jugooficire i pripadnike tzv. JNA (te mladiće) doveli smo u dvorište policijske postaje. Smjestili smo ih u skladište gdje smo ih nahranili i napojili, a oficire smo, naravno, strpali u zatvor. Ni njih nitko nije zlostavljao. Prošli su kriminalističku obradu i neki su pušteni, a neki sprovedeni u zatvor u Osijeku, odakle su kasnije razmijenjeni. Te mladiće – vojnike tzv. JNA smo nahranili, dali im civilnu odjeću i novce za autobus te ih pustili kućama. Bilo ih je iz svih republika bivše SFRJ. U svoj 15 toj napetosti ostanu neka sjećanja zbijenih šala i anegdota. Dok su ti vojnici boravili u skladištu, dolazi jedan pričuvni policajac koji ih je čuvao. Prilazi jednom vojniku i pita ga: „Koji broj cipela nosiš?“, a ovaj sav preplašen kaže: „Nemojte mene ubiti, ja sam pucao samo u zrak.“ Na to kaže naš policajac: „Neće ti nitko ništa, nego vidiš da su mi poderane cipele, a tvoje su nove. Ti ćeš sada kući i više ti neće trebati. Izuj se.“ Nije ovdje priči kraj. Naši se borci još nisu ni vratili s položaja, a uslijedio je zračni napad. Zrakoplovi dignuti u Kostajnici su u brisanom letu iznad Donjeg Miholjca ispustili teret od nekoliko bombi kod Hotela „Borik“ i nekoliko na cesti za Mađarsku. Osim materijalne štete stradalih nije bilo. Mi smo im u roku od 10 minuta srušili tri zrakoplova i to dva „Galeba“ koji su nisko letjeli i jedan MIG koji je jedva bio u dometu naših cijevi. Iako smo se pripremili za borbeno djelovanje ako uslijedi zračni napad, našem radovanju i čuđenju nije bilo kraja. Mi, jedno selo, oborili smo tri neprijateljska zrakoplova, a nadlijetali su i druge gradove. To govori o spremnosti naših malobrojnih boraca. Sjećamo se snimke s mora i rečenice onog razdraganog branitelja „OBA SU PALA.“ Često se to vrtjelo i treba se podsjetiti. Ostaje nejasno zašto naši slavonski mediji ovaj događaj nisu popratili niti kasnije spominjali, iako je naš slavonski novinar – naša legenda, gospodin Gantar, bio s nama toga dana i sve vidio i zabilježio. No nama je tada bilo jasno da smo zauzimanjem vojarni i obaranjem neprijateljskih zrakoplova, zapravo, rasteretili Osijek, usudio bih se reći spasili Osijek i tako znatno usporili djelovanje srbo-četničkih formacija potpomognutih tzv. JNA koja je još uvijek bila u vojnim objektima u Hrvatskoj i koja se pridružila četnicima i pobunjenim Srbima da dalje razaraju naše  gradove i sela i ubijaju sve pred sobom, ostavljajući pustoš. Završetkom ove akcije oduzimamo oružje i streljivo Srbima s područja Općine Donji Miholjac, što su ga preuzeli pripremajući se za napad na Donji Miholjac. Neki su, nakon što smo ih priveli na kriminalističku obradu, primijetili da smo od Policijske stanice u Donjem Miholjcu mogli napraviti Erdut (u Erdutu su izmasakrirali sve zatečene pripadnike policije). Protiv njih smo podnijeli kaznene prijave i pustili ih kućama. Pobjegli su nakon toga u Srbiju. Opisano držim važnim događajima za građane Donjeg Miholjca i okolice jer su odahnuli. Neprijateljski zrakoplovi nisu više nikada nadlijetali Donji Miholjac. Uslijedila je ipak odmazda. Iz Baranje su granatirali Donji Miholjac pričinivši materijalnu štetu, a jedna je mlada osoba smrtno stradala. Sklonila se u Donji Miholjac iz Vinkovaca koji su svakodnevno bili izloženi granatiranju. 16 Donji Miholjac je odahnuo, ali cijela Hrvatska je i dalje pod opsadom. S privremeno okupiranih teritorija razaraju se i dalje naši gradovi i sela. Sada su nam se navalili i promatrači. Oni su hodočastili uokolo i stalno od nas tražili da ne ugrožavamo prava Srba. Nisu htjeli razumjeti da smo mi žrtva, a ne Srbi. Svoje su aktivnosti pojačali nakon što je izvršena deblokada svih vojarni u Hrvatskoj kada su jugooficiri i vojnici zvanično napustili područje Republike Hrvatske. Naravno, okrenuli su cijevi čim su prešli svojima na privremeno okupirani teritorij. Borbe u Hrvatskoj se nastavljaju, ali sada u drugim okolnostima. Hrvatska ima svoju vojsku, brzo je oprema i naoružava. Hrvatski vitezovi dokazuju da su potomci svojih hrvatskih predaka. Akcije se sada planirano izvode, naši borci brzo su se kalili, nema odstupanja, moramo potući neprijatelja. Hrvatsko vodstvo na čelu s dr. Tuđmanom priprema završne udarce neprijatelju. Slijede završne akcije „Bljesak“ i „Oluja“. Neprijatelj je definitivno potučen do nogu. Slijedi još mirna reintegracija Istočne Slavonije i Baranje. Konačno smo slobodna, samostalna i suverena demokratska država Hrvatska. Dosanjali smo san naših predaka.Ovo su moja sjećanja i neka mi čitatelj ne zamjeri ako sam štogod ispustio. Šire će ovu materiju vjerojatno obraditi povjesničar s neke druge vremenske distance. Želim još napomenuti kako su gotovo svi građani (naravno, osim Srba) Donjeg Miholjca i okolnih sela zdušno pomogli policiji, ne štedeći pritom svoja materijalna dobra. Jednako su tako rukovodni kadar i radnici u bivšim PIK-ovima i drugim radnim organizacijama dali neizmjernu pomoć u opremanju policije i prehrani, u tehnici i logistici općenito. Nismo, dakle, odnijeli pobjedu samo mi koji smo nosili oružje i gledali neprijatelja u oči. Cijeli je hrvatski narod vodio borbu, svatko na svoj način, u svom djelokrugu rada. Sjećam se riječi naših svećenika. Ne činimo zla koja oni nama čine. Ponosan sam što sam u jednom vremenskom razdoblju, kada je bilo teško očuvati prisebnost, uvijek donosio pravedne odluke. Tijekom cijeloga rata na području Donjeg Miholjca nije ubijen niti jedan Srbin. Nismo činili ono što su oni činili nama. Mi smo samo civiliziran narod koji je branio svoje. Sada si svi postavljamo pitanje: „Zašto nam sude?“ RATNI DOZAPOVJEDNIK I ZAPOVJEDNIK POLICIJE U DONJEM MIHOLJCU Stjepan Matijević

Braniteljski portal