Umjesto titule počasnog građanina, Budimir Lončar dobiva tek medalju za uzoran rad – zašto?

Normalno i zdravo društvo ne može jednako vrednovati lopova i poštenog čovjeka, ubojicu i nevinog, onog tko je bio protiv neovisnosti države i onog tko je bio za njezinu neovisnost. Kako istovremeno možete nositi vijence na grobove poginulim braniteljima i odlikovati osobu koja je do kraja 1991. godine bila visoki dužnosnik SFRJ te se zalagala za opstanak Jugoslavije u lipnju 1991. na berlinskoj konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi? Mnogi su se mediji ovih dana raspisali o tome da je gradonačelnik glavnog grada Hrvatske, Milan Bandić, ove godine Medalju Grada Zagreba odlučio dodijeliti Budimiru Lončaru i to za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”. Inače, Medalja Grada Zagreba dodjeljuje se za postignute uzorne uspjehe u radu. Po značaju, to je najniže rangirano javno priznanje koje dodjeljuje Grad Zagreb. Najviše priznanje je titula Počasnog građanina. To može postati osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događaja i tradicija hrvatskog naroda; zaslužna za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku u promicanju njezina suvereniteta, samostalnosti itd. Tako kažu akti Grada Zagreba. S obzirom na navedeno, čini mi se da je gradonačelnik pogriješio. Ako je netko dao „značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“, pri tome bio savjetnik za vanjsku politiku dvojici predsjednika RH, a uskoro slavi 95. rođendan, valjda mu pripada titula Počasnog građanina ili barem Nagrada Grada Zagreba, a ne tamo neka medalja kakvih je Bandić podijelio na stotine, ako ne i tisuće. Ponižavanje lika i djela Budimira Lončara Znači, ako mu naše društvo pozitivno vrednuje ukupan rad za boljitak Hrvatske, a konsenzus o tome u vrhu hrvatske politike je jasan, tada je g. Lončaru trebalo dodijeliti titulu Počasnog građanina, ono što čovjek takve karijere u poznim godinama zaslužuje. Sve ispod toga je ponižavanje lika i djela g. Lončara. Ali možda problem leži u sljedećem: da bi čovjek postao Počasni građanin Grada Zagreba, njegove se zasluge moraju valorizirati u Gradskoj skupštini, a tamo sjede razni ljudi koji bi na sjednici mogli svašta pričati – izvaditi neke dokumente, dovesti svjedoke, citirati izjave g. Lončara, tko zna što sve ne bi izvadili iz rukava. Čak i za Nagradu Grada Zagreba (drugo po važnosti javno priznanje koje dodjeljuje Grad Zagreb), svoj blagoslov mora dati Gradska skupština. I što onda Bandiću preostaje kad je već odlučio nagraditi g. Lončara? Samo povelja, plaketa i medalja – nagrade koje kumicama, tetama u vrtićima, orkestrima limene glazbe i svakom vrijednom radniku gradonačelnik dodjeljuje onako, po vlastitoj procjeni, bez uplitanja Gradske skupštine. Embargo na uvoz oružja kao uzoran uspjeh u radu? Štovatelji rada g. Lončara, u koje očito pripada i Milan Bandić, ovih ga dana hvale i detaljno opisuju njegovu dugu diplomatsku karijeru u SFRJ, a ulogu u famoznom embargu na uvoz oružja za područje bivše Jugoslavije čak ističu kao potez koji je pomogao Hrvatskoj, jer da je to spriječilo Jugoslaviju u daljnjem naoružavanju koje im je bilo potrebno za napad na Hrvatsku! U stvari, nije im lako, treba izmisliti zasluge za jugoslavenskog ministra vanjskih poslovakoji se na toj poziciji zadržao sve do gotovo mjesec dana nakon pada Vukovara u studenom 1991. Prije toga godinama je rukovodio raznim jugoslužbama kojima je zajednički cilj bio izgradnja i očuvanje komunističke Jugoslavije i borba protiv hrvatske emigracije – iste one koja je krajem 1980-ih i početkom 1990-ih nesebično davala novac za hrvatsku samostalnost. Slučaj konzulata u Sydneyu kao uzoran uspjeh u radu? Možda mu se u zasluge ubraja i poznata epizoda iz Sydneya 1988. godine kad su Australiju morali napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala ih je iz Australije. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada odbila australskoj policiji predati djelatnika konzulata, Z.M., koji je pucajući na hrvatske demonstrante (shoot to kill) teško ranio maloljetnog Josipa Tokića. Naravno, iz konzulata i jugovlade tvrdili su svašta – prvo da je zbog napada ustaša na konzulat čuvar pucao u zrak, zatim da se metak odbio od neke prepreke i sl. U stvarnosti, djelatnik jugokonzulata pucao je u hrvatske demonstrante. U Beogradu, jugoministar vanjskih poslova, Budimir Lončar oštro je kritizirao australsku akciju. Tvrdio je kako je Australija prekršila međunarodne konvencije i zaprijetio oštrim reakcijama, do kojih naravno nije došlo. Kako je prenio New York Times, ministar Lončar je tada izjavio: „moram iskazati moje veliko zadovoljstvo, čak i ponos što je naše konzularno osoblje časno, hrabro, odlučno i dostojanstveno obranilo suverenitet naše države, teritorij koji nam pripada i čast naše zastave“. Naime, neki od demonstranata pokušali su ući na teritorij konzulata kako bi skinuli jugoslavensku zastavu – krpu s petokratkom koja se za manje od 3 godine nakon spomenutih demonstracija vijorila na tenkovima JNA i u rukama četnika koji su zajedno razarali Hrvatsku. To su činili u ime iste ideologije koja je i toga dana 1988. godine pucala u Hrvate, a kojoj je vjerno služio g. Lončar od II. svjetskog rata do trenutka kada je Milošević iz Beograda rastjerao sve što je postalo suvišno u njegovoj politici preuzimanja glavne uloge u stvaranju nove, unitarne Jugoslavije. Poznato je također i to da su po dolasku u Beograd, Z.M. i drugi protjerani djelatnici jugokonzulata bili dočekani kao heroji. Kako su izvijestili australski mediji, osobno ih je dočekao ministar vanjskih poslova Jugoslavije, Budimir Lončar. Možda Bandić sljedeće godine dodijeli priznanje i Z.M.-u? Za g. Lončara, Z.M. je tada bio heroj. Jasno je to rekao cijelom svijetu. Možda više nije heroj? A zašto nije? Je li ga netko pitao o tome? Je li za Milana Bandića Z.M. heroj ili neprijatelj Hrvatske neovisnosti? Ima li mišljenje o tome? Je li mu to uopće važno? Ima li to ikakve veze sa zagrebačkom medaljom ili su to posve nepovezane stvari? Što o zagrebačkoj medalji za Budimira Lončara misle u obitelji Tokić, ili ni to uopće nije važno? Imamo pomirbu! Normalno i zdravo društvo ne može jednako vrednovati lopova i poštenog čovjeka, ubojicu i nevinog, onog tko je bio protiv neovisnosti države i onog tko je bio za njezinu neovisnost. Kako istovremeno možete nositi vijence na grobove poginulim braniteljima i odlikovati osobu koja je do kraja 1991. godine bila visoki dužnosnik SFRJ te se zalagala za opstanak Jugoslavije u lipnju 1991. na berlinskoj konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi? Tko se više može snaći u vrijednosnim bespućima hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Teško je u suvremenoj Hrvatskoj prepoznati zaslužne, poštene, lopove, heroje, izdajnike; teško je prepoznati bilo što i bilo koga. Na temeljima izvorišnih osnova Ustava RH, cijelo se društvo pomiješalo i stopilo u jednu opću neprepoznatljivost, bezvrijednost koja svako društvo vodi u propast. Možda je zagrebačka medalja Lončaru vjesnik nove faze Pomirbe? Tko zna što nam tek ona nosi. Dr Hrvoje Pende/narod.hr