Umro oslobođeni antifašistički ratni zločinac Josip Boljkovac

Nepravomoćno oslobođeni antifašistički ratni zločinac Josip Boljkovac preminuo je u ponedjeljak 10.11.2014. u Karlovcu u 94. godini. Nevine hrvatske žrtve tako još jednom nisu dočekale pravdu. Boljkovac je bio optužen, pa nepravomoćno oslobođen za likvidaciju 21 hrvatskog civila u svibnju 1945. godine, kao tadašnji prvi čovjek karlovačke Ozne. Boljkovca se u istragama spominjalo u nekoliko situacija. Svjedoci kažu da je bio redovito viđan u logorima, najčešće u logoru Dubovcu, kroz koji su u ljeto 1945. prošle tisuće domobrana, ustaša, legionara i ostalih, a od kojih ih je preživjelo samo nekoliko desetaka. Svjedoci su spominjali i da je Boljkovac sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika, ali i u ubojstvu nekih od bjegunaca. Sestre mučene strujom Počeli su priču oslobođenjem Ozlja, u svibnju 1945., kada su Josip Boljkovac i Franjo Jagaš na željezničkoj postaji u Karlovcu uhitili Anu Crnić i Milicu Miljavac te ih vojnim džipom odvezli u Glazbenu školu u Karlovac, u kojoj je bio logor. Mučene su strujom i silovao ih je “NN pripadnika OZNA-e”. Stariju sestru Milicu, koja je imala dvoje djece, pustili su, a mlađu su odvezli iz zatvora i od tada joj se gubi svaki trag. Boljkovac, kao šef OZNA-e, potkraj lipnja 1945., skupini zatočenika, pošto ih je prethodno 12 povezano žicom i likvidirano, održao je govor uz napomenu “ako im padne ustaška ideja na pamet, bit će za glavu kraći”. Dio je zatočenika pušten, a dio poslan na preodgoj. Neki od 60-ak ispitanih svjedoka spominjali su Boljkovca i kao rukovoditelja ispitivanja zatočenika koji su iz varaždinske vojarne vlakom prevezeni u Karlovac. Veći je dio njih uvijek oko ponoći bio kamionima odvožen na strijeljanja, a četvorica su pošteđena. Neki su svjedoci tumačili kako ih je Boljkovac i osobno tukao (drvenom palicom) te određivao koje ljude treba odvoditi. Iz Dubovca dobar dio odvođenih završio je u šumi Kozjači, odakle se većina nikada nije vratila. Kako je u Karlovcu bilo nekoliko logora za “nepoćudne”, Boljkovac je viđan i u vili Duga Resa, u kojoj su bile prostorije OZNA-e. U podrumu je bio zatvor iz kojega su zatočenici odvođeni u šumu Kozjaču. Svjedoci su potvrdili kako se iz tog smjera čula pucnjava, a ljudi se više nisu vraćali. Iz Dubovca su zatočenici odvođeni i vlakom, do Dubrave, gdje su likvidirani u predjelu zvanom Lužanjak. Neki su svjedočili da je noću odvoženo po sto do sto pedeset zatočenika te da je bilo najmanje sedam “transporta”. “Ništa mu neće biti” Skupina svjedoka koja je govorila o likvidaciji Valentina Banovca i Slavka Volovića tvrdila je pak da su se oni predali Boljkovcu, a da ih je on na prijevaru dao pobiti. Naprotiv, Banovcu je i “osobno prosuo mozak rafalom iz automata”. Sudu je, čini se, ovaj događaj iz listopada 1947. ključan. Ubojstvo Valentina Banovca simbolična je priča. Banovac je prije rata bio mačekovac, intelektualac. Od 1941. do 1943. ilegalno je potpomagao partizanski pokret te ljudima govorio da će “komunizam zavladati cijelim svijetom”. Iz tog vremena poznaje i Boljkovca i bili su jako dobri prijatelji. Tijekom 1943. posvadio se s partizanima, koji su ga lažno optužili da surađuje s ustašama. Valentina su uhitili partizani i osudili ga na smrt, no pobjegao je iz zatvora, preplivao Kupu i – javio se u ustaše. Nakon rata ponovno ga uhićuju partizani, no ponovno bježi iz zatvora. Skrivao se u Tončić selu, kod svoje majke, u posebno sagrađenu skloništu ispod stuba gdje ga nitko nije pronašao, sve do 1947. Tada, s još sedam partizana u kuću je banuo Boljkovac i “obradio” majku i očuha. Tvrdio je da je proglašena amnestija, da je Valentin radio prije za partizane i potpomagao partizanski pokret, da im treba i da mu se ništa neće dogoditi... Nakon dugog nagovaranja, očuh je popustio i pokazao sklonište. U skloništu su bili Valentin i Slavko Volović. Predali su se. Kako je u skloništu bilo mnogo hrane, svi su zajedno sjeli i objedovali. Boljkovac je opet ponavljao da je Valentin jako sposoban čovjek i da mu se ništa neće dogoditi. Nakon završetka jela oznaši su žicom povezali Valentina i Slavka, pa je Valentin na vratima poljubio majku i rekao joj: “Ovo je moj kraj”. Majka Eva, sin Pavle i očuh Mija Draganjac stajali su na vratima dvora te se na udaljenosti 10-ak metara začula pojedinačna pucnjava, potom i rafal. Zabranio im pogreb Majka je poslije pričala da je sin Pavle povikao Boljkovcu; “Joža, ne pucaj, vidiš da je mrtav”. Međutim, Joža je pustio još jedan rafal po glavi Valentina koji je još davao znakove života. – Potom su se Valentinu lubanja i mozak prosuli po cesti - kazao je jedan svjedok. Boljkovac je naredio da Slavka pokopaju u vrtu, a Valentina “kako zna”. No na dan pokopa stigla su dva milicajca i zabranila pokop na groblju pa su Valentina pokopali u šumi. Nekoliko je svjedoka reklo kako su vidjeli Boljkovca da osobno, iz automata, puca Banovcu u glavu. Izvorni članak pogledajte OVDJE